Crnogorski jezik

Pravopis

iz knjige ,,Pravopis crnogorskoga jezika”, Drugo, izmijenjeno izdanje, objavljeno u Službenom listu Crne Gore

PRAVOPISNA PRAVILA

1. I. PISMA

1. U savremenoj upotrebi u Crnoj Gori ravnopravna su dva pisma: latinica i ćirilica.

2. I latinica i ćirilica su slovna pisma. Sastoje se od 32 slova (grafema).

U ćirilici je dosljedno sprovedeno načelo da svaki fonem ima poseban grafem za obilježavanje. Prema tome, ćirilica se sastoji od 32 monografa (jednoslova).

Latinica ima 29 monografa (jednoslova) i 3 digrafa (dvoslova). Digrafi su: dž, lj i

nj.

3. Slova standardne  crnogorske  abecede  (latinice)  i  azbuke  (ćirilice),  poređana ustaljenim nizom, izgledaju ovako:

3a. Ovom popisu slova (grafema) dodaje se i slovo (grafem) З з (u latinici) i S s (u ćirilici).

4. Glasovi a, e, i, o i u jesu vokali (samoglasnici), a svi ostali glasovi su konsonanti (suglasnici), s tim što glas r može biti i vokal i konsonant u zavisnosti od položaja u riječi.

U  funkciji  vokala  r  se  nalazi:  1.  u  inicijalnom  položaju  nekih  riječi  ispred konsonanta, npr.: rđa, rzati, rz, rt; 2. u medijalnom položaju u riječi između konsonanata, npr.: prst, krst, smrtan, srp, srpski; 3. ispred vokala o koji je nastao od l, npr.: groce, utro, umro, zatro; 4. iza vokala na početku drugoga dijela složenice ako iza njega slijedi konsonant, npr.: porvati se, zarzati, zarđati. I vokalno i konsonantsko r obilježava se istim slovom (grafemom). Kao glas se vokalno r obilježava ovako: .

5. Konsonant ź (ćirilično ≥) uveden je u crnogorski standard kako se ne bi narušio

glasovni sistem crnogorskoga jezika, čiji je on prepoznatljiv i markantan dio. Stoga

se on mora naći i u Pravopisu crnogorskoga jezika. O kodifikaciji fonema i grafema ź

nije odlučila frekventnost njegove upotrebe, već činjenica da se radi o opštem i uobičajenom (samostalnom) glasu u crnogorskome jeziku. Iako je broj leksema u kojima se javlja fonem ź ograničen, istraživanja su pokazala da je areal njegova prostiranja  i  upotrebe  u  Crnoj  Gori  identičan  s  arealom  na  kojem  se  javlja

konsonant ś, što znači da je opšteprisutan na cijelome crnogorskom jezičkom terenu. Fonem ź je vrlo čest u crnogorskoj toponomastici, pa je i to jedan od razloga da se prihvati kao dio standarda.

6. Konsonant ś (ćirilično ć), i pored činjenice da je u posljednjih 150 godina zvanična ortografska i  ortoepska  norma  zabranjivala  njegovu  upotrebu,  i  dalje je  ostao opšteprisutno crnogorsko jezičko obilježje, pa takva njegova upotreba obavezuje na uvođenje i kao fonema i kao grafema u crnogorski standardni jezik.

7. Pošto je konsonant з (u ćirilici s) [afrikata dz] u crnogorskim govorima u XX vijeku alternirao sa z u gotovo svim leksemima u kojima se javljao, nema razloga da se uvrštava u standardnu crnogorsku azbuku i abecedu (kao fonem morao bi alternirati sa c). Većina riječi u kojima je ovaj glas bio, poput: biзa, biзin, bronзin, зinзula, зanovijet, зipa, obзovina, зera, Boroзan, Burзan(ović) i sl., danas ima konsonant z. Npr.: biza, bizin, bronzin, Burzanović, zera i sl.

8. Veliki latinički dvoslovi dž (џ), lj (љ) i nj (њ) upotrebljavaju se na dva načina. Ako je cijela riječ u kojoj se neki od ovih dvoslova javlja napisana velikim slovom, onda se i pomenuti dvoslovi upotrebljavaju s velikim oblikom oba dijela, npr.: DŽEM, LJETO, NJEDRA. U svim ostalim slučajevima (koji zahtijevaju upotrebu velikoga slova) samo se prvi dio ovih digrafa piše velikim slovom, npr.: Ljeto je na pomolu; Dokazano je da ti stihovi nijesu Njegoševi; Džan ulica je jedna od rijetkih u Podgorici kojoj nije promijenjeno ime.

1. II. VELIKA I MALA POČETNA SLOVA

9. Velikim početnim slovom pišu se jednočlana i višečlana lična imena, prezimena, nadimci i atributi koji su sastavni dio imena:

Marko, Vojislav, Balša, Stefan, Pavle, Ivo, Marija, Milica, Aleksandra, Jovićević, Petrović, Kusovac, Kustudić, Brajović, Mijušković, Lekić, Pulević, Osmanagić, Maśa, Mika, Zeko, Medo, Petar Prvi, Vladimir Dukljanski, Petar Cetinjski, Ričard Lavlje Srce, Plinije Mlađi i sl.

Napomena: Odredbeni djelovi uz strana prezimena pišu se velikim početnim slovom ukoliko se ime izostavlja, npr.:

Ferdinand de Sosir, ali De Sosir; Leonardo da Vinči, ali Da Vinči; Šarl de Gol, ali De Gol.

10. Ako zajedničke imenice stoje u službi vlastitoga imena, pišu se velikim početnim slovom:

Ne, Vladiko, ako boga znadeš!

Godine 1918. Kralj je zbačen s prijestola.

11. Ako je vlastito ime u funkciji kojom se ne označava ime određene ličnosti, onda se ono piše malim početnim slovom:

ford (automobil) : Ford (vlastito ime); rendgen (uređaj) : Rentgen (vlastito ime); kulon

(jedinica mjere) : Kulon (vlastito ime), arapin (vrsta konja) : Arapin (etnik) i sl.

12. Velikim početnim slovom piše se prva riječ u rečenici:

Položio sam vozački ispit!

Sljedeće neđelje putujemo u Ameriku.

Dođite nam opet.

13. Imena božanstava, svetaca, mitoloških bića i sl. pišu se velikim početnim slovom, bilo kad je riječ o monoteističkim bilo o politeističkim božanstvima:

Zevs, Mars, Perun, Vesna, Afrodita, Palada, Jupiter, Jehova, Alah, Muhamed, Isus Hrist, Buda,  Lucifer,  Duh Sveti,  Sveti Petar Cetinjski,  Sveta Trojica,  Gospa  Marija,  Blažena Ozana, Minotaur, Pegaz, Herkul i sl.

Ako se imenica bog upotrebljava kao zajednička, piše se malim početnim slovom. Samim tim, ona se u množini uvijek piše malim početnim slovom. Npr.:

Oni su poštovali boga Zevsa.

Grčki bogovi stanovali su na Olimpu.

Monoteisti vjeruju u jednoga boga. Slavili su boga Sunca.

Kad  se imenicom  bog ukazuje  na  jednoga  određenog  boga,  onda  se ona  piše velikim početnim slovom:

Hrist se tada obrati Bogu. Papa je izaslanik Boga.

U islamskom svijetu nema likovnih predstava Boga.

14. Zajedničke imenice kojima se označava zanimanje ili titula pišu se malim početnim slovom, osim u slučaju koji je opisan u tački 10. Npr.:

kralj Nikola, vladika Danilo, Omer-paša Latas, Mahmut-paša Bušatlija, serdar Škrnjo

Kusovac, pop Milo i sl.

15. Velikim početnim slovom pišu se i vlastita imena životinja, građevinskih objekata i sl. Npr.:

Šarac, Jabučilo, Lesi, Džeki, Ćetalj, Zekna, Šarulja, Mrkulja, Sivonja, Bijelka; Kraljičin most, Vezirov most, Latinska ćuprija, Hadžijin most, Banja, Lijepa Kata, Sahat-kula, Crkva Svetoga Đorđa, Džamija Osmanagića i sl.

Ako se pak tim nazivima može označiti bilo koja životinja ili bilo koje zdanje, onda oni prestaju biti vlastita imena, pa se samim tim pišu malim početnim slovom. Npr.:

Oni su namjeravali da podignu sahat-kulu, ali ih je rat spriječio.

Ljepši je šarov od mrkova (kad se misli na bilo koju životinju šarene odnosno mrke boje).

16. Imena životinjskih i biljnih vrsta u crnogorskome jeziku pišu se malim početnim slovom, npr.: mačka, pas, konj, krava, koza, ruža, lipa, dub, cer, jorgovan i sl. Međutim, ukoliko se te vrste imenuju latinskim nazivima, prva riječ toga naziva piše se velikim početnim slovom. Npr.:

Tilia sp. (lipa), Galium aparine (prilipača), Abies alba (jela), Asplenium ruta muraria (kamenjača), Pinus nigra (crni bor), Felis leo (lav), Vicia montenegrina, Verbascum durmitoreum, Centaurea nicolai, Viola nicolai i sl.

17. Velikim početnim slovom pišu se i imena:

1. naroda i njihovih pripadnika:

Crnogorac,  Crnogorka,  Crnogorci,  Srbin,  Srpkinja,  Hrvati,  Hrvatica,  Bošnjak, Bošnjaci, Njemci, Talijani, Amerikanci, Turci, Kinezi, Mađari, Albanci, Makedonci, Makedonka itd.

1. b. država, pokrajina, gradova, sela, zaselaka:

Crna Gora, Rusija, Bosna i Hercegovina, Sjedinjene Američke Države, Srbija, Hrvatska,  Japan,  Dalmacija,  Boka,  Sandžak,  Vojvodina,  Cetinje,  Bijelo  Polje,

Podgorica, Kotor, Nikšić, Medun, Žabljak, Bjelice, Donji Kuči, Lijeva Rijeka, Orja

Luka, Donje Polje, Pod Ostrog, Zagarač, Śenica, Zaljut itd.

Kao što se iz primjera vidi, ova imena pišu se velikim početnim slovom svake riječi iz njihova naziva, osim veznika i prijedloga, koji se pišu malim početnim slovom u svim slučajevima osim kad se nađu na počeku naziva.

1. c. stanovnika kontinenata, država, pokrajina, gradova, sela, ostrva:

Evropljani, Australijanci, Crnogorci, Rusi, Japanci, Bokelji, Dalmatinci, Cetinjani, Kotorani, Podgoričani, Bjelopoljci, Kuči, Zagarčani, Crmničani i sl.

18. Prisvojni pridjevi izvedeni od vlastitih imena pišu se dvojako:

1. ako su izvedeni sufiksalnim morfemima -ov(ø)/-ev(ø) i -in(ø), pišu se velikim početnim slovom:

Ivanov, Petrov, Brankov, Lukin, Vjerin, Vesnin, Matijin, Perovićev, Rešetarov, Crnogorčev, Zadraninov, Srbinov, Turčinov i sl.

1. ako su izvedeni sufiksalnim morfemom -sk(i), pišu se malim početnim slovom (osim ako nijesu prva riječ u sastavu vlastitog imena ili imena institucije):

crnogorski, srpski, američki, kineski, crmnički, śenički, cetinjski, vukovski, njegoševski i sl.

19. Velikim početnim slovom samo prve riječi u višečlanom nazivu (ukoliko ostale same po sebi ne zahtijevaju veliko slovo) pišu se:

1. imena planina, brda, kanjona, dolina, nacionalnih parkova, jezera, mora, rijeka, ostrva, šuma:

Šar planina, Paštrovačka gora, Pivski kanjon, Đerdapska klisura, Biogradska gora, Kakaricka gora, Śenički do, Paśi potok, Velja Śerina, Zgrade Śagovića, Skadarsko jezero, Jadransko more, Sredozemno more, Crno jezero, Kečina jama, Panonska nizija, Nacionalni park „Lovćen“, Apeninsko poluostrvo, Morača, Zeta, Cijevna, Tološka šuma, Ćemovsko polje itd.

1. b. opšteprihvaćena simbolična imena za određene geografske pojmove:

Bliski istok, Divlji zapad, Stari kontinent.

1. c. imena institucija,  društava,  saveza,  političkih  stranaka, crkava i vjerskih zajednica, posebnih škola u nauci i umjetnosti:

Matica crnogorska, Ministarstvo kulture Crne Gore, Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet Univerziteta Crne Gore, Privredni sud u Podgorici, Osnovni sud u Nikšiću, Matica hrvatska, Liberalni savez Crne Gore, Crnogorska pravoslavna crkva, Islamska

zajednica, Katolička crkva, Red sestara maloga Isusa, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Crnogorski PEN centar, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Praški lingvistički kružok, Aleksandrijska škola itd.

Ako se umjesto punoga naziva koristi samo jedan njegov dio, taj se dio piše velikim početnim slovom, jer zamjenjuje puni naziv (bez obzira na to što se on u punom nazivu piše malim početnim slovom):

Moram poći u Akademiju (kad se zna o kojoj je akademiji riječ).

I on je član Instituta (misli se na jedan određeni institut) i sl.

1. imena magistrala, graničnih prijelaza, auto-puteva:

Magistrala Beograd – Bar, Jadranska magistrala, Granični prijelaz Božaj, Grani čni prijelaz Šćepan Polje, Auto-put Beograd – Zagreb itd.

1. e. imena gradskih  četvrti,  ulica,  bulevara  i  ostalih  djelova naseljenih mjesta:

Stari aerodrom, Zabjelo, Blok VI, Preko Morače, Stara varoš, Drpe Mandića, Bulevar kralja Nikole, Ulica slobode, Hercegovačka ulica, Bulevar Save Kovačevića, Grudska mahala i sl.

Imenice ulica, bulevar i sl. kad se nađu na početku naziva uvijek se pišu velikim  početnim  slovom,  npr.  Ulica  bratstva  i  jedinstva,  Ulica  moskovska, Bulevar Lenjina. U svim ostalim slučajevima pišu se malim početnim slovom.

1. nazivi  umjetničkih   djela,   knjiga,   udžbenika,   novina, časopisa, filmova, radio-televizijskih emisija, pjesama, zakona, molitava, deklaracija, kongresa, konferencija, sporazuma i sl.:

Bijeli anđeo, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, Pobune uma, Lelejska gora, Stari zavjet, Na Drini ćuprija, Pravopis crnogorskoga jezika, Lingua Montenegrina, Matica, Almanah, Kad jaganjci utihnu, Art magazin, Veče na školju, Noć skuplja vijeka, Deklaracija  Crnogorskog  PEN  centra  o  ustavnom  položaju  crnogorskoga  jezika, Očenaš,  Berlinski  kongres,  Versajski  mir,  Bečki  književni  dogovor,  Dejtonski sporazum itd.

1. imena međunarodnih, državnih i vjerskih praznika:

Nova godina, Praznik rada, Prvi maj, Dan nezavisnosti, Međunarodni dan borbe protiv side, Dan državnosti, Dan Republike, Božić, Uskrs, Bajram, Kurban-bajram, Veliki petak, Trojčindan, Ilindan, Badnje veče i sl.

Pridjevi izvedeni od ovih naziva pišu se uvijek malim početnim slovom:

novogodišnji, božićni, prvomajski, uskršnji, bajramski, ilinski, petrovdanski, miholjski i sl.

1. h. imena katedri na fakultetima, posebnih odsjeka i nastavnih predmeta:

Katedra za crnogorski jezik, Odsjek za hrvatski jezik i književnost, Istorija crnogorskoga jezika, Likovno vaspitanje, Sociologija kulture, Srpska književnost, Književnost prosvjetiteljstva i sl.

1. nazivi istorijskih događaja:

Bitka na Carevu Lazu, Kosovski boj, Prvi svjetski rat, Prvi krstaški rat, Bitka na Fundini,  Drugi balkanski rat,  Bitka  za  Pljevlja,  Vučedolska  bitka,  Prvi  srpski ustanak, Francuska revolucija, Oktobarska revolucija i sl.

20. Nazivi književnih i umjetničkih pokreta, perioda u razvoju književnosti, razdoblja u razvoju društva pišu se malim početnim slovom:

humanizam i renesansa, barok, klasicizam, prosvjetiteljstvo, romantizam, pokret socijalne literature, moderna, reformacija, protivreformacija, srednji vijek, kameno doba, paleolit, novi vijek, četrnaesti vijek, dvadeseto stoljeće i sl.

21. Nazivi pripadnika  pojedinih  pravaca,  pokreta  i  učenja  uvijek  se  pišu  malim početnim slovom bez obzira na osnovu iz koje su izvedeni:

vukovci,  ilirci,  partizani,  komunisti,  četnici,  mladogramatičari,  strukturalisti,  marksisti, socijalisti itd.

22. Prva  riječ  u  upravnom  govoru  (poslije  dvotačke  i  navodnika)  piše  se  velikim početnim slovom:

Vladika Danilo otpišuje:

„Od vladike i svijeh glavarah

Selim-paši otpozdrav na pismo“.

Kada viđeh vitešku nevolju, zabolje me srce, progovorih:

„Što, pogani, od ljudi činite?

Što junački ljude ne smaknete?“

23. Ako je upravni govor prekinut umetnutom rečenicom, pa se zatim nastavlja, prva riječ u nastavku piše se malim početnim slovom (osim ako ona sama po sebi ne zahtijeva upotrebu velikoga slova):

„Nećemo posustati“, rekoše oni, „makar svi izginuli do posljednjega.“

„Ja te tvoje ideje“ – ljutnu se Avram – „prosto zamišljam kao harem starih žena, koje odavno

ne mogu poslužiti ničemu.“

24. U pisanoj komunikaciji, iza naslova kome se obraća obično se stavlja zarez ili uzvičnik. Ako se pismo ne nastavlja u istom redu, iza toga zareza ili uzvičnika prva riječ se piše velikim početnim slovom:

Poštovani,

Obraćam Vam se radi…

Poštovani!

Primio sam Vaše pismo…

Ako se obraćanje nastavlja u istom redu, onda se prva riječ iza zareza piše malim početnim slovom:

Poštovani, obraćam Vam se…

25. Imenice zemlja, mjesec, sunce pišu se na dva načina:

1. Kad označavaju vasionska tijela, pišu se velikim početnim slovom:

Ona je uvijek pratila Mjesečeve mijene. Koliko ima planeta u Sunčevu sistemu?

Dugo je trebalo da čovječanstvo sazna da se Zemlja okreće oko sopstvene ose.

1. U svim  drugim  značenjima  pišu  se  malim  početnim slovom:

Prevarilo ih je decembarsko zubato sunce. Kad smo ih viđeli, sunce nas je ogrijalo. On ne gleda ni sunca ni mjeseca.

Nijesmo se gledali dva mjeseca. To je ničija zemlja.

26. Imena vjerskih pripadnika pišu se malim početnim slovom:

hrišćanin, musliman, pravoslavac, katolik, budisti, adventisti, protestanti, suniti, šiiti i sl.

27. Ukoliko se imenicama srbi, turci, latini i sl. označavaju nazivi vjerskih pripadnika, a ne nacionalna ili narodnosna pripadnost, one se redovno pišu malim početnim slovom. Npr.:

Sto putah sam gleda Crnogorce, gleda turke, a gleda latine…

(Ovđe se na Crnogorce ne gleda s gledišta naziva vjerskih pripadnika.)

Otišli su na stanak turcima… Kosa mlada na groblje junačko,

siplje li se bulah ka srpkinjah?

Da je bješe srbin ugrabio, ako hoćah glave obrtati…

No uteci u Kotor latini…

Pokolji se na drum sa turcima, četrnaest pośeci turakah…

U suprotnom, ako se ovim imenicama iskazuje etnička ili nacionalna pripadnost, one se obavezno pišu velikim početnim slovom. Npr.:

Zna Dušana rodit Srpka, zna dojiti Obiliće… Al’ heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome,

sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome: diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši, iz mrtvijeh Srba dozva, danu život srpskoj duši.

28. Imena stručnjaka iz pojedinih naučnih oblasti, bez obzira na to da li naziv u njihovoj osnovi sadrži neko vlastito ime, pišu se malim početnim slovom:

montenegristi,  kroatisti,  sеrbisti,  balkanolozi,  turkolozi,  albanolozi,  romanisti,  njegošolog, šekspirolog, biolog, botaničar, toponomastičar i sl.

Napomena: Nazivi profesija, zanimanja, titula i sl. upotrebljavaju se i u muškom i u  ženskom  rodu  u  zavisnosti  od  toga  da  li  se  odnose  na  osobe  muškoga  ili ženskoga pola, npr.: predśednik – predśednica, autor – autorka/autorica; doktor – doktorica/doktorka i sl.

29. Pri učtivome obraćanju i obraćanju iz poštovanja jednoj osobi upotrebljavaju se zamjenice vi i vaš, koje se u tom slučaju uvijek pišu velikim početnim slovom:

Poštovana,

Primio sam Vaše pismo.

Gospodine ministre,

Molim Vas da mi odgovorite…

30. Ukoliko je riječ o službenoj komunikaciji s nekom ustanovom ili ako je učtivo obraćanje (obraćanje iz poštovanja) usmjereno prema većem broju lica, tada se zamjenice vi i vaš pišu malim početnim slovom:

Poštovana gospodo, čast mi je razgovarati s vama.

31. U obraćanju pojedincu, kad takvo obraćanje ne podrazumijeva bilo koju vrstu distanciranoga odnosa, može se iz poštovanja pisati Ti i Tvoj:

Primio sam Tvoje pismo.

Drago mi je što ću napokon upoznati Tvoju zemlju.

32. Velikim početnim slovom piše se svaka riječ u titulisanju svjetovnih i duhovnih velikodostojnika:

Vaše Veličanstvo, Vaša Svetosti, Njegova Ekselencija, Vaša Milosti, Njegova Svetost i sl.

III. SASTAVLJENO I RASTAVLJENO PISANJE RIJEČI

33. U crnogorskom jeziku riječi se pišu sastavljeno, rastavljeno i polurastavljeno u zavisnosti od značenja koje imaju u pojedinim oblicima, kao i u zavisnosti od akcenta. Tako se govori o: rastavljenom pisanju zasebnih riječi (koje su odvojene razmacima, odnosno  bjelinama);  sastavljenom  pisanju  –  kad  nastaju jednoznačenjske složenice koje imaju zajednički akcenat (npr. književnoistorijski) i polurastavljenom pisanju složenica (s crticom) u kojima sastavnice čuvaju zasebne akcente i značenja (npr.: knjȉžēvno-istòrījskī).

IMENICE

34. Imenice sastavljene od dva i više djelova koje označavaju naseljena mjesta pišu se na dva načina:

1. Ako su  ti  djelovi  u  potpunosti  srasli  izmijenivši  svoja zasebna  značenja  i  posebne  akcente  u  novo  zajedničko  značenje  i jedinstveni akcenat, pišu se sastavljeno. Npr.:

Danilovgrad, Titograd, Carigrad, Lenjingrad, Petrograd, Beograd, Borovdo, Krivošije, Pacpolje, Sokobanja, Sutomore i sl.

1. b. Ako   njihovi   sastavni   djelovi   imaju   novo   zajedničko značenje, ali su očuvali poseban akcenat, bez obzira na to da li se mijenjaju svi djelovi, onda se takve imenice uvijek pišu rastavljeno. Np:

Bijelo Polje, Rudo Polje, Kosovi Lug, Orja Luka, Novi Sad, Donja Brela, Južna Amerika, Herceg Novi (Herceg Novoga, Herceg Novome), Ivanić Grad (Ivanić Grada, Ivanić Gradu), Han Pijesak (Han Pijeska, Han Pijesku), Hong Kong, Adis Abeba, San Marino, Los Anđeles i sl.

35. Imena stanovnika mjesta čiji se nazivi pišu rastavljeno pišu se uvijek sastavljeno.

Npr.:

Bjelopoljac,    Bjelopoljci,    Novosađani,    Novosađanka,    Orjolučani,    Južnoamerikanci, Hercegnovljanin, Hercegnovljanka i sl.

36. I zajedničke  imenice  sastavljene  od  više  djelova  koji  su  stekli  novi  zajednički akcenat i novo značenje, postavši tako složenicama, pišu se uvijek sastavljeno. Npr.:

jugozapad,  śeveroistok,  kućepazitelj,  lovočuvar,  polukrug,  polubrat,  velep rodaja,  derikoža, konjokradica, kilogram, parametar, autosugestija i sl.

37. Ako djelovi zajedničkih imenica čine svaki za sebe posebnu akcenatsku cjelinu, pri čemu se u promjeni mijenja samo posljednji dio, takve se imenice pišu s crticom između sastavnih djelova:

kremen-kamen, rak-rana, Rh-faktor, radio-stanica, alaj-barjak, radio-amater, auto-cesta, đul- nevjesta, foto-reporter i sl.

38. Prefiksi i rječca ne uvijek se pišu sastavljeno s imenicama:

nesoj, nečovjek, neljudi, neprijatelj, neznalica, neznanje, nebriga, nerad, bezdušnik, beskućnik, predstraža, suvlasnik, pobratim, kontrareformacija i sl.

39. Prijedlozi po, prije i poslije uz imenicu podne pišu se na dva načina:

1. Kad se želi označiti u cjelosti vrijeme prije ili poslije 12 sati, tada se ovi prijedlozi pišu zajedno  s imenicom  podne: popodne, prijepodne, poslijepodne. Npr.:

Cijelo poslijepodne proveo je u krevetu. Čekao sam Vas cijelo prijepodne.

1. Ako se misli na bilo koji period prije odnosno poslije 12 sati, tada se prijedlozi o kojima je riječ pišu odvojeno od imenice podne:

Viđećemo se poslije podne. Napisaćemo pismo po podne. Planirao sam da dođem prije podne.

40. Između imena/prezimena i nadimaka nikad se ne stavlja crtica:

Josip  Broz  Tito,  Svetozar  Vukmanović  Tempo,  Jovan  Jovanović  Zmaj,  Savić  Marković

Štedimlija i sl.

41. Dvostruka prezimena pišu se s crticom između njih, npr.:

Ivana Brlić-Mažuranić, Milena Božović-Petrović i sl.

42. Ako titula i zvanje dolaze iza ličnoga imena, pri čemu se u deklinaciji mijenja samo titula/zvanje, ali ne i ime, onda se između njih piše crtica. Npr.:

Milić-barjaktar, Husein-beg, Bećir-beg, Smail-aga, Omer-paša, Kostreš-harambaša, Gavran- kapetan i sl.

Ako se te titule upotrebljavaju samo iz poštovanja, kad ne označavaju stvarno titulisanje, tada se mogu pisati sastavljeno s imenom uz koje stoje – bez crtice između njih. Takvo oslovljavanje bilo je vrlo frekventno u minulim vremenima, npr.:

Ivanbeg, Bećiraga, Osmanaga, Fazlibeg i sl.

43. Nazivi vjerskih praznika sastavljeni od imena sveca, tj. prisvojnoga pridjeva izvedenoga iz toga imena, i imenice dan pišu se sastavljeno, osim kad i prvi i drugi dio toga naziva ima zasebne nastavke u promjeni:

Nikoljdan, Aranđelovdan, Trojčindan, Mitrovdan, Petkovdan, Petrovdan, Ilindan, Spasovdan i sl.

U  promjeni:  Nikoljdana/Nikolja  dne,  Ilindana/Ilina  dne,  Đurđevdana/Đurđeva  dne, Mitrovdana/Mitrova dne itd.

ZAMJENICE

44. Zamjeničke  složenice,  nastale međusobnim  srastanjem  zamjenica  ili srastanjem zamjenica i priloga, pri čemu su sastavni djelovi izgubili nekadašnja posebna značenja i akcenat i stekli novo zajedničko značenje i zajednički akcenat – uvijek se pišu sastavljeno. Npr.:

štošta, koješta, kojeko, kojekakav, koječiji, kojekoliki, kojekoji, đekoji, svakakvi i sl. Takvi ostaju i u promjeni:

koječega, kojekoga, kojekome, kojekakvima, svakakvome i sl.

45. Zamjenice se  pišu  zajedno  i  s  prijedlozima  onda  kad  uz  taj  prijedlog  gube zamjeničko značenje, a složenica dobija novo priloško značenje. Npr.: stoga, zato, potom, pritom, uto.

Ali ako nije došlo do pomjeranja značenja, već zamjenice čuvaju svoje značenje, tada ih treba pisati odvojeno od prijedloga uz koji stoje. Treba, dakle, praviti razliku među sljedećim primjerima:

Bilo je nevrijeme, pa stoga nijesam mogao doći. – Skini paučinu s toga zida. Imali su konje, pa ih zato nije mogao stići. – Ja ne marim za to što oni pričaju.

46. Zamjenice s rječcom god/gođ različito se upotrebljavaju u zavisnosti od značenja koje uz navedenu rječcu dobijaju:

1. Ako uz  rječcu  god/gođ  dobijaju  značenje  neodređenih zamjenica, tada se pišu sastavljeno s njom: kogod/kogođ (=neko), štogod/štogođ (=nešto). Npr.:

Neka kogođ dođe da mu ruku da.

Hoćemo li štogod pričati ili da se razilazimo?

1. Ako uz navedenu rječcu zamjenice dobiju značenje opštih zamjenica, onda se one pišu odvojeno od nje: ko god/ko gođ, što god/što gođ, čiji god/čiji gođ i sl. Npr.:

Ko god im dođe, oni ga lijepo dočekaju. Što gođ im rečeš, oni će te poslušati.

47. Opšte i odrične zamjenice niko, ništa, ničiji, nikakav, iko, išta, ikakav, ičiji, ikolik i sl. pišu se sastavljeno u svim slučajevima osim u promjeni u prijedloškim konstrukcijama, npr.:

ni od koga, ni sa kim, ni od čega, ni o kome, i od čega, ni o čemu, ni na čiji, i o kome, ni na što, ni za koga i sl.

PRIDJEVI

48. Pridjevi  sastavljeni  od  dva  dijela,  bez  obzira  na  to  kojoj  vrsti  riječi  ti  djelovi pripadali,  pišu  se sastavljeno  ako takva  složenica  ima  zajedničko  (jedinstveno) značenje. Na njihovo sastavljeno pisanje ne utiče okolnost jesu li nastali prostim srastanjem sastavnica ili pomoću spojnih morfema. Npr.:

śeverozapadni, jugoistočni, bezuman, predobar, antiratni, samonikli, maloumni, dobrodušan, pseudonaučni, plavook, naučnoistraživački, trospratni, šestočlani, svijetložuti, tamnocrveni, poluprazan, danonoćni, prednjonepčani, književnoistorijski i sl.

49. Pridjevi izvedeni iz višečlanih toponima, čija se imena pišu rastavljeno ili s crticom, pišu se uvijek sastavljeno. Npr.:

bjelopoljski, orjolučki, donjokrajski, hercegnovski, novosadski, južnoafrički, gornjośenički, bokokotorski, lješkopoljski i sl.

50. Kod pridjeva složenih od višecifrenih brojeva pridjev se spaja samo sa posljednjim brojem:

dvadeset petogodišnji, četrdeset dvodnevni i sl.

51. Pridjevi složeni s rječcom ne uvijek se pišu sastavljeno s njom:

nevelik, nepoznat, neiskusan, nezreo, neobrazovan, nevidljiv, nedorastao, neslavan i sl.

52. Prisvojni pridjevi izvedeni iz dvostrukih prezimena uvijek se pišu s crticom među tim prezimenima. Npr.:

Karadžić-Belićev, Karadžić-Daničićev, Broz-Ivekovićev, Anić-Silićev, Bojl-Mariotov i sl.

53. Dvočlani pridjevi  u  kojih  je  svaki  član  zadržao  svoje  značenje  u  okviru zajedničkoga značenja koje imaju u određenoj kontekstualnoj upotrebi pišu se s crticom između tih djelova. Npr.:

crnogorsko-hrvatski (odnosi), englesko-ruski (rječnik), grčko-turska (koalicija), crnogorsko- turski (rat) i sl.

BROJEVI

54. Brojevi 11–19, 20, 30, 40, 50, 60, 70, 80, 90, 200, 300, 400, 500, 600, 700, 800, 900 pišu se sastavljeno:

jedanaest, dvanaest, sedamnaest, dvadeset, četrdeset, šezdeset, devedeset, dvjesta, petsto, šeststo, devetsto itd.

No: dvije stotine, tri stotine, devet stotina itd.

55. Drugi višečlani brojevi pišu se rastavljeno:

trideset šest, osamdeset jedan, trideset drugi, dvadeset osmi, pet hiljada dvjesta dvadeset dva, trista dvadeset peti i sl.

GLAGOLI

56. Glagoli dobijeni prefiksacijom pišu se uvijek sastavljeno s prefiksima, npr.:

podići, prošetati, uskočiti, predvoditi, pročitati, zajaukati, zaplakati, nasmijati se, zakukati, progovoriti i sl.

57. Rječca ne piše se odvojeno od glagola:

ne bih, ne tražim, ne znam, ne vidim, ne viđesmo, ne biste, ne znajući i sl. Izuzetak od toga pravila čine samo sljedeći oblici:

neću – nećeš – neće / nećemo – nećete – neće;

nemoj / nemojmo, nemojte;

nemam – nemaš – nema / nemamo – nemate – nemaju;

nedostajali – nedostaje.

58. Množinski oblici glagola biti u aoristu uvijek se pišu sastavljeno:

bismo – biste – biše.

59. U složenim glagolskim oblicima glavni i pomoćni glagol pišu se odvojeno jedan od drugoga:

1. Perfekat: čitao sam, vidio sam, čuo je, viđeli ste, znali su itd.

1. Pluskvamperfekat: bijahu viđeli/su bili viđeli, bijah stigao/bio sam stigao, bijasmo čuli/smo bili čuli itd.

1. Futur I: ću viđeti, će znati, ću čitati, moći ću, doći ću, reći ćemo itd.

Međutim, u futuru glagola na -ti, u slučajevima kad se ispred njih ne koristi subjekat ili koji drugi rečenični član, pomoćni i glavni glagol izgovaraju se kao jedna riječ, pa se tako i pišu: čitaću, znaću, govorićemo, trčaće, plakaćete itd.

1. Futur II: budem vidio, budem došao, budete stigli, budu śeli, budeš mogao, bude pośekao i sl.

1. Potencijal: bih mogao, bi pjevao, biste kupili, bismo znali itd.

60. Izrazi tipa: htio-ne htio, rekla-kazala, mogao-ne mogao, peri-deri, hoćeš-nećeš, idi mi-dođi mi i sl. uvijek se pišu polusastavljeno, s crticom između sastavnih djelova.

PRILOZI

61. Velik broj priloga nastao je srastanjem posebnih riječi u jednu riječ, što je podrazumijevalo  i  promjenu  posebnih  značenja  sastavnih  djelova.  Takvi  su: nizbrdo, zaredom, naizgled i sl.

62. Prilozi se pišu sastavljeno u slučajevima kad su oba njegova sastavna dijela (bez obzira na to kojoj vrsti riječi ti djelovi pripadali) srasla u jednu riječ i poprimila novo zajedničko značenje i zajednički akcenat. Npr.:

ikad, ikako, ikoliko, iđe, svuđ, svukud(a), katkad, đekad, ponekad, kudikamo, štaviše, ionako, niđe, neđe, nikad, nikoliko, nizašto, nedovoljno, nelijepo, ponekad, počesto, poveliko, suviše, nipošto, dovde,  donde,  dotle, otkud, donekle, odnekle,  odavno, odnedavno,  odskoro, odnekud, odjedanput, odozgo, nadaleko, naopako, nadugo, naširoko, napamet, bestraga, prek(o)śutra, prekjuče, onomadne, onomlani, preklani, śutradan, smjesta, uglas, naglas, izreda, odreda, doveče, spolja, nizbrdo, ujesen, naveliko, naprečac i sl.

63. Ako je neki od sastavnih djelova sačuvao svoje posebno značenje, tada se ti djelovi pišu rastavljeno. Npr.:

Ni kad budu zahtijevali, neće im se dati. U koliko sati ćete stići?

Ne pada mi na pamet.

Nestao je bez traga.

I otac mu je bio trgovac na veliko.

Pao mu je kamen na ruku. Odgovarao je s mjesta.

64. Tako se i svi priloški izrazi čiji sastavni djelovi nijesu srasli pišu rastavljeno:

preko dana, preko noći, na proljeće, za inat, s leđa, bez sumnje, od juče, od lani, do juče, do śutra, od zimus, ma kad, ma koliko, ma đe, bilo kad, bilo đe, đe bilo, kako bilo, na lešo, na crno, na bijelo, u potpunosti, u cjelosti, u redu, za stalno i sl.

65. Prilozi tipa od tada pišu se rastavljeno, a prilozi tipa otad sastavljeno:

1. rastavljeno: za sada, od sada, od tada, do kada, do tada itd.

1. sastavljeno: zasad, otkad, dokad, dosad, dotad i sl.

66. Priloški izrazi sastavljeni od dva značenjski suprotna priloga koji čuvaju svoje posebne akcente pišu se s crticom. Npr.:

brže-bolje, gore-dolje, jednom-dvaput, kad-tad, kako-tako, danas-śutra, koliko-toliko, pošto- poto, tamo-ovamo, plus-minus, lijevo-desno i sl.

PRIJEDLOZI

67. Prijedlozi nastali potpunim srastanjem sastavnih djelova pišu se sastavljeno. Npr.:

navrh, dovrh, ispod, iznad, poviše, između, izvan, nadomak, nakraj, sadno, podno, povrh, uprkos, uoči, potkraj, posred, umjesto, namjesto, naprema, naspram, porad(i), zarad(i), uoči i sl.

68. Ako imenički dio tih prijedloga zadrži svoju imeničku funkciju, onda se ta imenica piše odvojeno od prijedloga ispred njega. Npr.:

Popeo se na vrh brda. Pogledaj me u oči. Pogledajte u vrh ovoga koplja.

69. Ako dva prijedloga stoje jedan uz drugi, ali svaki čuva svoje značenje, pišu se odvojeno: do pred, do potkraj, do ispod, do nakraj, do iznad i sl. Npr.:

Pjevali smo do pred zoru.

Stigli smo do pred kuću, ali dalje nijesmo mogli ići.

Živjela je do potkraj zime.

UZVICI

70. U zavisnosti od toga kako se izgovaraju i što se njima želi predstaviti uzvici se pišu na dva načina: sastavljeno ili pomoću crtice.

1. Ako se uzvici izgovaraju duže ili otežu bez prekida, tada se pišu sastavljeno.

Npr.: oooj, eeej, joooj, heeej i sl.

1. Uzvici koji se udvajaju ili uzastopno ponavljaju pišu se s crticom među sastavnim djelovima. Npr.: mac-mac, av-av, ha-ha-ha, mljac-mljac, ku-ku, kuku- kuku, le-le, he-he-he i sl.

RJEČCE I VEZNICI

71. Veznici i rječce sastavljeni od više djelova, koji su u izgovoru potpuno srasli, pišu se sastavljeno. Npr.:

kamoli, negoli, iako, doli, nekmoli, otkad, otkako, otkuda, premda, stoga itd.

72. Složeni dopusni veznik iako uvijek se piše sastavljeno za razliku od grupe i ako u pogodbenom značenju. Npr.:

Doći ćemo iako se nijesmo najavili. – Primićemo vas i ako se ne budete najavili.

Nije nimalo zahladilo iako je palo dosta kiše. – I ako bude kiše, žito se više ne može oporaviti.

73. Rječca li piše se na dva načina:

1. uz nepromjenljive riječi ispred sebe stvara složenicu, pa se, samim tim, piše sastavljeno: kamoli, nekmoli, negoli i sl.

1. upitna rječca li uvijek se piše odvojeno od riječi koja joj prethodi: da li, đe li, jesu li, hoćete li, možeš li, nije li i sl.

1. IV. RASTAVLJANJE I PRENOŠENJE RIJEČI U NAREDNI RED

74. Ukoliko se neka riječ ne može ispisati/otkucati u jednom redu, onda se jedan njezin dio prenosi u sljedeći red, a na kraju prvoga dijela riječi, uz njega, stavlja se crtica (-).

75. Konsonanti ili konsonantski skupovi (bez vokala uz njih) nikad se ne prenose u naredni red. Nije, dakle, dozvoljeno prenošenje i rastavljanje riječi tipa:

boles-t, bole-st, gleda-h, topo-t, rado-st, rados-t, čas-t, ča-st, bla-nš, blan-š, he-nd, hen-d i sl.

76. Kao ni  konsonant,  tako  se  ni  jedan  vokal  ne  prenosi  u  sljedeći  red,  pa  je pravopisno nedopustivo prenošenje tipa:

gleda-o, posa-o, žen-a, st-o, bolj-e, trčat-i, čitanj-e i sl.

77. Jednosložne riječi, ukoliko ne mogu biti ispisane u jednome redu, ne prenose se rastavljene u naredni red, već se prenosi cijela riječ. Nije dozvoljeno prenošenje tipa:

sa-t, da-n, to-p, ti-p, če-p, ja-d, je-d, k-os, n-os, r-og i sl.

78. Latinički digrafi (dvoslovi) lj, nj i dž ne rastavljaju se jer predstavljaju oznaku za jedan glas. Nije, dakle, dopušteno rastavljanje i prenošenje riječi na sljedeći način:

rastin-je, pol-je, hod-ža, san-jati, pid-žama, mud-žahedin, hand-žar, iman-je, bol-je, vol-jeti i sl. Ukoliko latiničko nj i dž nijesu u funkciji digrafa, već predstavljaju dva posebna

slova u kontaktu, prenošenje je dozvoljeno. Npr.:

in-jekcija, kon-jugacija, kon-junktiv, kon-juracija, nad-živjeti, nad-žnjevati i sl.

79. Riječ se ne može prenositi u sljedeći red tako da u gornjem redu ispred crtice ostane samo jedan grafem. Tako se ne prenose strukture tipa:

o–tac, e-lemenat, a-van, o-van i sl.

80. Bilo kakav  niz  cifara  (bilo  da  je  riječ  o  višecifrenim  brojevima,  kodovima, lozinkama, datumima, školskim godinama i sl.) ne treba rastavljati na kraju reda, već u novi red prenijeti niz u cjelosti.

81. Konsonantske grupe st, št, zd i žd kad nijesu na granici dva morfema ne treba rastavljati, već cijelu grupu prenijeti u naredni red:

po-sti, ko-sti, pla-sta, mo-šti, pla-šta, ku-pa-li-šte, ga-zda, da-ždi-ti, za-ždi-ti i sl.

82. U naredni red prenosi se onaj dio riječi koji može činiti slog(ove). Npr.:

pro-ricati, iš-čitavati, mlati-ti, mla-dost, bo-rac, pje-vač, pra-vopis i sl.

83. Ukoliko se u riječi koja se prenosi nalaze vokalski skupovi, oni se mogu prenijeti:

1. tako da jedan od vokala ostane u gornjem redu, a drugi se prenosi u naredni red, npr.:

nosi-oci, mja-ukati, uči-onica, jedana-est, skaka-onica, ba-uk, di-oba, za-obići, Eti-opija

i sl.

1. tako da oba vokala ostanu u gornjem redu, npr.:

nosio-ci, mjau-kati, zao-bići, Etio-pija, zao-bilaziti, zao-va, učio-nica i sl.

84. Konsonant koji se nalazi između dva vokala u riječi prenosi se u naredni red. Npr.:

govo-riti, na-laziti, odgo-varati, pre-laziti, pro-nalazač i sl.

85. Konsonantske grupe dozvoljeno je prenositi na više načina:

1. Ukoliko je riječ o konsonantskim grupama na granici između prefiksa i osnovne riječi u složenicama, moguće ih je razdvojiti tako da jedan konsonant ostane u gornjem, a drugi se prenosi u naredni red. Npr.:

nad-živjeti,  raž-džilitati,  raz-viti,  od-govoriti,  pred-viđeti,  raz-rijediti,  od-vući,  uz- viknuti, od-govoriti i sl.

1. Konsonantske grupe dozvoljeno je prenijeti u naredni red tako da se dio riječi koji se ne prenosi završava vokalom. Npr.:

slu-žba, dru-žba, ze-mlja, kle-tva, pje-sma, va-zdan, gro-žđe i sl.

Međutim, ako dio riječi koji se prenosi počinje konsonantskom grupom teškom za izgovor, takvo prenošenje nije dozvoljeno. U tom se slučaju konsonantska grupa razbija prenošenjem samo jednoga konsonanta. Dakle, prenošenje tipa bra-tski, gra-dski, bo-rba nije dozvoljeno. Umjesto njega ispravno je:

bor-ba, sun-ce, brat-ski, korot-ni, grad-ski, ljud-ski, kar-lovački, voj-ska, car-stvo, pal- ma, žal-ba i sl.

86. Riječi sa vokalnim r mogu se prenositi tako da u naredni red ide dio iza toga vokalnog r. Npr.:

kr-vavi, kr-stiti, pr-vijenac, hr-vatski, dr-veni, vr-šnjaci, gr-liti, hr-liti, mr-viti, vr-lina, vr-njački

i sl.

87. Riječi stranoga porijekla u crnogorskom jeziku rastavljaju se na isti način kao i domaće (u skladu s prednjim pravilima).

88. Složenice s crticom rastavljaju se kao i sve druge riječi. No ako takvu složenicu treba rastaviti i prenijeti u drugi red na mjestu đe se njezini sastavni djelovi spajaju crticom, onda se jedna crtica piše na kraju gornjega reda, a druga prenosi i u naredni red. Npr.:

1. V. SKRAĆENICE

89. Skraćenica je naziv za svaku pri izgovoru ili pisanju skraćenu riječ ili skraćeni skup riječi. Riječi i skupovi riječi skraćuju se u skladu s određenim pravilima, osim u rijetkim izuzecima   kad   su   ta   pravila   narušena   drukčijom   tradicionalnom upotrebom.

90. Riječi, skupovi riječi i višečlani nazivi skraćuju se na više načina. Pišu se s tačkom na kraju ili bez nje, sastavljeno ili rastavljeno, velikim ili malim slovima, a sve to u skladu s pravilima koja se odnose na pojedinačne kategorije.

91. Skraćenice se čitaju na dva načina.

1. Ako je riječ o skraćenim početnim djelovima riječi ili skupova riječi te ako se skraćenicom obuhvata početni i završni dio riječi, tada se čitaju kao da je napisan puni naziv. Npr.: prof. (čita se: profesor), god. (čita se: godina), ž. r. (čita se: ženski rod), itd. (čita se: i tako dalje), dr (čita se: doktor), mr (čita se: magistar) i sl.

1. b. Ako su  pak  skraćenicama  označena  početna  slova  ili  početni  slogovi višečlanih naziva, one se čitaju na dva načina:

1. Ukoliko skraćenica sadrži u sebi vokal, ona se čita onako kako se i piše. Npr.:

CANU, JAT, JAZU, MUP, MINA, NIN i sl.

Ovo  pravilo  ne  obuhvata  skraćenice  s  nagomilanim konsonantskim   grupama   teškim   za   izgovor,   npr.   UNDP, UNHCR i sl. Takve skraćenice čitaju se prema nazivima slova od kojih su sastavljene (kao i one iz naredne stavke, koje se sastoje samo od konsonanata ili samo od vokala), ali se ne mogu miješati nazivi slova iz različitih jezika. Npr.: UNDP se čita ili u-en-de-pe ili ju-en-di-pi (DVD se čita ili di-vi-di ili de-ve-de) i sl.

U deklinaciji ovih skraćenica nastavak se od njih odvaja crticom bez bjelina.

2. Ukoliko se skraćenice sastoje samo od konsonanata ili samo od vokala, one se čitaju prema nazivima slova od kojih su sastavljene. Npr.:

CG (ce-ge), EU (e-u), UAE (u-a-e), CDNK (ce-de-en-ka), DNK

(de-en-ka), RNK (er-en-ka), SDPCG (es-de-pe-ce-ge) i sl.

Ova  pravila  imaju  svoje  izuzetke  u  onim  slučajevima  koje  je ustalila duga upotrebna tradicija. Tako se npr. BiH čita kao [be-i- ha], SAD kao [es-a-de].

SKRAĆIVANJE S TAČKOM

92. Skraćenice nastale uzimanjem samo prvoga konsonanta iz riječi koja se skraćuje uvijek se pišu s tačkom na kraju (osim primjera opisanih u tački 100). Npr.:

č.        –         čitaj

1. –         godina

1. –         lice

1. –         tačka

1. r. –         razred

1. –         vijek

1. –         viđeti

1. m. –         mjesto

93. Skraćenice nastale uzimanjem početnoga konsonantskog skupa u riječi pišu se s tačkom na kraju. Npr.:

1. br. –         broj

1. –         sveska str.      –         strana čl.       –         član
2. mn. –         množina

1. m –         mjesto

šk.      –         školski

1. fr. –         francuski

grč.     –         grčki

1. –         stoljeće

94. Ako su skraćenice nastale uzimanjem prvoga sloga ili uzimanjem prvoga sloga i početnoga konsonanta ili konsonantskog skupa iz drugoga sloga riječi koja se skraćuje, iza njih se takođe piše tačka. Npr.:

95. Skraćenice nastale uzimanjem prva dva sloga i konsonanata do vokala iz trećega sloga pišu se s tačkom na kraju:

augm.  –         augmentativ

upor.   –         uporediti

hipok. –         hipokoristik

superl. –         superlativ

akad.  –         akademik

96. Skraćenice za skupove riječi koje su nastale uzimanjem samo prvoga slova ili početnoga konsonantskoga  skupa  iz  tih  riječi  pišu  se  s  tačkom  poslije  svake skraćene riječi i razmakom (bjelinom) između skraćenih djelova. Npr.:

1. m. r. –         muški rod ž. r.    –         ženski rod sr. r.   –         srednji rod
2. d. –         navedeno djelo

1. n. e. – prije nove ere

1. o. m. –         ovoga mjeseca

1. o. g. –         ove godine

1. d. –         vršilac dužnosti

1. r. –         svojom rukom

i sl.     –         i slično

i dr.    –         i drugo

šk. g.   –         školska godina

1. r. –         na ruke

Od navedenoga pravila odstupa nekoliko skraćenica koje se obilježavaju na tradicionalan način uprkos rečenim pravopisnim pravilima:

1. –         to jest

itd.     –         i tako dalje

npr.    –         na primjer

97. Neke višesložne riječi skraćuju se tako što se uzme početni konsonant ili slog i dva ili više konsonanata iz sredine riječi. Npr.:

stsl.     –         staroslovenski rkt.     –         rimokatolički impf.   –         imperfekt(ivni)

stcsl.    –

starocrkvenoslovenski

rkp.    –         rukopisni sh.      –         srpskohrvatski tzv.     –         takozvani

1. –         perfekt(ivni)

SKRAĆIVANJE BEZ TAČKE

98. Skraćenice koje nastaju kontrakcijom pišu se bez tačke na kraju, bez obzira na to da li se njome obuhvata samo početno i završno slovo ili početno slovo i nekoliko slova s kraja riječi. Npr.:

gdin    –         gospodin gđa     –         gospođa rn       –         račun

dr       –         doktor

mr      –         magistar

Između djelova tih skraćenica ne piše se crtica.

99. Iza skraćenica koje se završavaju na vokal nikad se ne piše tačka, osim ako je u pitanju skraćenica za lično ime koje počinje vokalom.

100. Skraćenice koje označavaju mjerne jedinice međunarodno su prihvaćene i pišu se latinično, bez tačke na kraju:

mm     –         milimetar cm      –         centimetar dm      –         decimetar m       –         metar

km     –         kilometar

mg      –         miligram

g        –         gram

dg       –         decigram kg      –         kilogram dkg     –         dekagram t         –         tona

ml      –         mililitar

dcl      –         decilitar

l         –         litar

dkl     –         dekalitar

kl       –         kilolitar

hl       –         hektolitar

s         –         sekund

h        –         sat (čas)

d        –         dan

a        –         ar

ha      –         hektar A       –         amper Hz     –         herc

J        –         džul V       –         volt W      –         vat

C      –         stepen Celzijusa

101. Skraćenice kojima se označavaju strane svijeta pišu se velikim slovima bez tačke na kraju:

J        –         jug

Z       –         zapad

I        –         istok

Ś/S    –         śever/sjever

102. Skraćenice za višečlane nazive pišu se velikim slovima bez obzira na to da li se ti nazivi u punom obliku pišu velikim ili malim početnim slovima. Iza takvih skraćenica ne piše se tačka. Npr.:

MC (Matica crnogorska)

ICJJ (Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje)

CPC (Crnogorska pravoslavna crkva)

CNP (Crnogorsko narodno pozorište)

DANU (Dukljanska akademija nauka i umjetnosti) ULUCG (Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore) CDNK (Crnogorsko društvo nezavisnih književnika) CANU (Crnogorska akademija nauka i umjetnosti) UN (Ujedinjene nacije)

HAZU (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti)

JF (Južnoslovenski filolog)

MS (Matica srpska)

MH (Matica hrvatska)

SKG (Srpski književni glasnik)

SKZ (Srpska književna zadruga)

NIN (Nedeljne informativne novine) MUP (Ministarstvo unutrašnjih poslova) MIP (Ministarstvo inostranih poslova) MID (Ministarstvo inostranih djela)

CG (Crna Gora)

103. Skraćenice  (simboli)  za  hemijske  elemente  pišu  se  uvijek  latinično,  velikim početnim slovom i bez tačke. Npr.:

Al      –         aluminijum

S        –         sumpor

Fe      –         gvožđe

K     –         kalijum

Ca   –         kalcijum

H    –         vodonik

104. Latinske skraćenice. Za skraćenice iz latinskoga jezika važe ista pravila koja su navedena za skraćenice iz crnogorskoga jezika. Npr.:

1. m. –         masculinum (muški rod)         –         femininum (ženski rod) n.       –         neutrum (srednji rod)

1. v. –         sub voce (kod riječi)

1. a. –         ad acta (među spise)

1. c. –         loco citato (na navedenom mjestu)

1. m. –         manu propria (vlastitom rukom)

1. o. c. –         opus citatum (navedeno djelo)

1. a. –         sine anno (bez oznake za godinu)

1. l. –         sine loco (bez oznake za mjesto)

dr sc.   –         doctor scientiarum (doktor nauka)

dr med. –         doctor medicinae (doktor medicine)

105. Napomene:

1. Neke se skraćenice (mimo navedenih pravila) tradicionalno pišu samo velikim slovima, npr.:

1. S. –         locus sigilli (mjesto pečata)

1. P. –         mjesto pečata

1. N. N. –  nomen nescio (ime ne znam); upotrebljava se kad je ime i prezime nepoznato ili se ne želi saopštiti

1. N. B. –         nota bene (bilješka)

1. P. S. –         post scriptum (poslije napisanoga)

1. A. –         anno Domini (ljeta Gospodnjega; nove ere)

1. Ukoliko se skraćenice pišu  velikim  slovima, a  jedna  od  riječi  u njoj počinje nekim od digrafa (lj, nj, dž), onda se taj digraf piše velikim slovima oba sastavna dijela: LJ, NJ, DŽ.

1. Ukoliko se skraćenicom označava neki višečlani naziv koji ima u sebi prijedloge ili veznike, ti veznici i(li) prijedlozi ne ulaze u skraćenicu (osim po izuzetku: ZZZ = Zavod za zapošljavanje, BiH). Npr.:

ICJJ (Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje) CANU (Crnogorska akademija nauka i umjetnosti) IHJJ (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje)

1. Vlastita imena skraćuju se pisanjem tačke poslije prvoga slova u imenu. Radi preciznosti  dozvoljeno  je  imena  skraćivati  poslije  prvoga  sloga  ili prvoga konsonantskog skupa. Npr.: A. Jovićević, S. Brković, Vuk Stef. Karadžić, Vl. Popović i sl.

34

1. VI. PISANJE RIJEČI STRANOGA PORIJEKLA

106. Crnogorski jezik je bogat leksikom stranoga porijekla koja se ovđe tokom duge istorije ustalila u međusobnim prožimanjima, uticajima i susretima Crnogoraca s okolnim bližim i daljim narodima i njihovim jezicima. Tako crnogorski jezik obiluje romanizmima, turcizmima, grecizmima, a u novije vrijeme sve je više anglicizama.

107. Ne treba  svu  leksiku  stranoga  porijekla  koja  je  ušla  u  crnogorski jezik  smatrati

tuđicama. Takva leksika može se podijeliti u dvije grupe.

Prvu grupu čine riječi stranoga porijekla koje su se kroz dugu upotrebu ustalile u crnogorskome jeziku u toj mjeri da ih govornici doživljavaju kao domaću leksiku. Npr.: košulja, čarapa, kralj, car, ura, bazen, šah, džemper, kaput, majstor, papir, komšija, boja, džem i sl. Takve riječi koje su u potpunosti prilagođene fonološkome i morfološkom sistemu crnogorskoga jezika nazivaju se pozajmljenice (a ne tuđice).

Riječi za koje je očigledno da su stranoga porijekla i koje najčešće imaju adekvatan domaći sinonim smatraju se tuđicama. Takve su npr.: biznis, imidž, šoping, konverzacija, meni, kul, apdejt, daunloudovati i sl. Ukoliko za takvu leksiku postoje adekvatne domaće riječi, poželjno je umjesto nje koristiti domaću riječ. Tako se npr. između konverzacije i razgovora treba svakako opredijeliti za razgovor; između posla i biznisa primat treba dati poslu i sl. Ukoliko pak tuđice nemaju adekvatan domaći sinonim, nije ih potrebno prevoditi i nasilno zamjenjivati domaćom riječju ili izrazom; naročito ne u slučaju kad je takva leksika u potpunosti inkorporirana u crnogorski rječnički fond i kao takva poznata  većini  govornika.  Takve su  npr.  riječi:  hamburger,  sendvič,  hot-dog,  projektor, kauboj i sl. One tada prestaju biti tuđice i postaju pozajmljenice.

108. Leksika stranoga porijekla, bilo da je riječ o zajedničkim ili vlastitim imenicama ili pak o kakvoj drugoj vrsti riječi, piše se u skladu s našim jezičkim zakonitostima. Sve tuđice i pozajmljenice u crnogorskome jeziku podliježu zakonima fonetske transkripcije. Dakle, pišu se onako kako se izgovaraju u skladu s mogućnostima koje daje naša standardna azbuka i abeceda.

109. Iako se  riječi  stranoga  porijekla  u  crnogorskome  jeziku  pišu  onako  kako  se izgovaraju, ponekad je potrebno istaći i njihov izvorni oblik iz jezika od kojega potiču. U tim se slučajevima iza oblika koji je napisan fonetski strana riječ u izvornome obliku stavlja u zagrade. Npr.:

Šekspir (Shakespeare), Gete (Goethe), Makijaveli (Machiavelli), Pšemislav (Przemysław), Džon (John), Budimpešta (Budapest), Beč (Wien), Rim (Roma), Fjodor Mihajlovič Dostojevski (Фëдор Михайлович Достоевский), Novi Meksiko (New Mexico), intermeco (intermezzo), Štrosmajer (Strossmayer) i sl.

110. Odredbeni djelovi uz strana imena ostaju nepromijenjeni. Npr.:

1. uz prezimena: Leonardo da Vinči, Leonarda da Vinčija, Leonardu da Vinčiju; Ludvig van Betoven, Ludviga van Betovena, Ludvigu van Betovenu; Ferdinand de Sosir, Ferdinanda de Sosira, Ferdinandu de Sosiru itd.;

1. uz vlastita imena: Don Žuan, Don Žuana, Don Žuanu; fra Petar, fra Petra, fra Petru; mister Džek, mister Džeka, mister Džeku; Ledi Dajana, Ledi Dajane, Ledi Dajani i sl.;

1. u stranim geografskim nazivima: Rio de Žaneiro, Rio de Žaneira, Rio de Žaneiru; San Marino, San Marina, San Marinu; Sao Paolo, Sao Paola, Sao Paolu i sl.

111. Nazivi gradova, država, regija, kontinenata pišu se u obliku u kojem se tradicionalno upotrebljavaju u  crnogorskome  jeziku,  bez  obzira  na  to  kako  se  oni  izvorno izgovaraju ili pišu. Npr.:

Beč, Bukurešt, Carigrad, Lavov, Petrograd, Budimpešta, Kijev, Rim, Varšava, Albanija, Rusija, Engleska, Grčka, Švedska, Španija itd.

112. Onomastiku koja potiče sa srpskoga (ekavskog) jezičkog  područja ne  treba ijekavizovati već je pisati u izvornom obliku (bez obzira na to da li je riječ o antroponimiji ili toponimiji). Npr.:

Svetlana, Leposava, Vera, Senka, Zvezdan, Zvezdana, Belka; Beograd, Bela Palanka, Leposavić, Bela Crkva, Suva Reka, Beli Potok, Bežanija, Belo Polje itd.

113. Na geografskim kartama, atlasima i mapama strani toponimi mogu se pisati dubletno:

i u izvornom i u izgovornom obliku. Npr.:

New York/Njujork, Wien/Beč, Los Angeles/Los Anđeles, Rio de Janeiro/Rio de Žaneiro,

Pennsylvania/Pensilvanija, Perugia/Peruđa, Bologna/Bolonja i sl.

114. Strane toponime i antroponime u poštanskome saobraćaju treba pisati u izvornome obliku.

115. Kurzivom treba obilježavati i svaku stranu riječ koja je iz ma kog razloga napisana izvorno u tekstu pisanom na crnogorskome jeziku.

PROMJENA STRANIH IMENA

MUŠKA IMENA

116. Muška strana  imena  koja  se završavaju  na  nulti  morfem  (-ø)  mijenjaju  se kao i crnogorske imenice muškoga roda, tj. kao i crnogorska imena na nulti morfem (tipa Nenad, Ivan, Goran). Npr.:

Šekspir – Šekspira – Šekspiru; Bergman – Bergmana – Bergmanu; Isak – Isaka – Isaku; Hamlet – Hamleta – Hamletu i sl.

117. Muška strana imena s nenaglašenim finalnim vokalom -a u nominativu mijenjaju se kao i crnogorska muška imena toga tipa. Npr.:

Vojtila – Vojtile – Vojtili – Vojtilu; Spinoza – Spinoze – Spinozi – Spinozu; Dobrica – Dobrice – Dobrici – Dobricu i sl.

118. Strana muška imena s nenaglašenim finalnim vokalom -o u nominativu mijenjaju se kao i crnogorska muška imena tipa Vlado, Pero. Npr.:

Pikaso – Pikasa – Pikasu – Pikasa; Patroklo – Patrokla – Patroklu; Đakomo – Đakoma – Đakomu – Đakoma; Pablo – Pabla – Pablu – Pabla i sl.

Na isti način mijenjaju se i latinska i grčka imena s -(j)e u nominativu (lat. -ius; grč. -ios), npr.:

Ovidije – Ovidija – Ovidiju; Vergilije – Vergilija – Vergiliju; Julije – Julija – Juliju; Polibije – Polibija – Polibiju i sl.

119. Strana muška  imena  na  nulti  morfem  čija  osnova  završava  na  naglašeno  i nenaglašeno -i mijenjaju se kao i imenice muškoga roda s tim što se između osnove i padežnih nastavaka, osim u nominativu, dodaje epentetsko j radi izbjegavanja hijata (zijeva). Npr.:

Verdi – Verdija – Verdiju – Verdija – Verdi – Verdijem; Aligijeri – Aligijerija – Aligijeriju – Aligijerija – Aligijeri – Aligijerijem; Kenedi – Kenedija – Kenediju – Kenedija; Kami – Kamija – Kamiju; Platini – Platinija – Platiniju i sl.

120. Muška strana imena čija osnova završava na nenaglašeno -e ili -u mijenjaju se kao imenice muškoga roda. Npr.:

Dante – Dantea – Danteu – Dantea – Dante – Danteom; Hajne – Hajnea – Hajneu; Rilke – Rilkea – Rilkeu – Rilkea – Rilke – Rilkeom i sl.

Nehru – Nehrua – Nehruu – Nehrua – Nehru – Nehruom; Baku – Bakua – Bakuu i sl.

121. Strana muška imena s naglašenim finalnim -o, -e, -a ili -u na kraju osnove mijenjaju se kao i crnogorske imenice muškoga roda. Npr.:

Didro – Didroa – Didrou; Igo – Igoa – Igou; Ruso – Rusoa – Rusou itd.

Malarme – Malarmea – Malarmeu; Rene – Renea – Reneu; Merime – Merimea – Merimeu itd. Dega – Degaa – Degau; Fransoa – Fransoaa – Fransoau; Dima – Dimaa – Dimau itd. Pompidu – Pompidua – Pompiduu; Manitu – Manitua – Manituu i sl.

122. Strana prezimena iz slovenskih jezika s finalnim -ov/-ev ili -in u osnovi (kad se odnose na muška imena) mijenjaju se najčešće kao imenice muškoga roda (ali je moguća i pridjevska promjena npr. Jesenjinim umj. Jesenjinom po ugledu na naše npr. Markom Miljanovim). Npr.:

Čehov – Čehovom; Karpov – Karpovom; Mendeljejev – Mendeljejevom; Vasiljev – Vasiljevom; Turgenjev – Turgenjevom; Jesenjin – Jesenjinom; Nikitin – Nikitinom i sl.

123. Strana prezimena iz slovenskih jezika (koja se odnose na muška imena) s finalnim

–sk(i) mijenjaju se kao pridjevi. Npr.:

Dostojevski – Dostojevskog(a) – Dostojevskom(e) – Dostojevskim; Nemirovski – Nemirovskog(a)

–  Nemirovskom(e)  –  Nemirovskim;  Čomski  –  Čomskog(a)  –  Čomskom(e)  –  Čomskim;

Stefanovski – Stefanovskog(a) – Stefanovskom(e) – Stefanovskim i sl.

124. Dvosložna muška lična imena na -a hipokorističkoga porijekla tipa Bora, Čeda, Đura, Laza, Meha, Mita, Voja, Sreta, Vasa i sl. nepoznata su i strana u crnogorskome jeziku, pa ih u tom obliku ne treba upotrebljavati jer su protivna crnogorskoj tradicionalnoj i savremenoj jezičkoj praksi. [Toga su svojevremeno bili svjesni i nosioci tih imena kao izvanjci u Crnoj Gori, pa su svoja imena i njihove hipokoristike oblički usklađivali s crnogorskim jezikom poput Laza Kostića u časopisu Glas Crnogorca.]

Ipak, ukoliko je riječ o poznatim ličnostima čija su se imena ustalila u Crnoj Gori u navedenome obliku, nije ih u nominativu zabranjeno upotrebljavati u obliku s krajnjim

-a. Međutim, u promjeni se ta imena ponašaju kao crnogorska muška imena s krajnjim

–o u nominativu. Npr.: Bora – Bora – Boru – Bora; Laza – Laza – Lazu – Laza i sl., a ne: Bora – Bore – Bori – Boru i sl. Tako je i u oblicima prisvojnih pridjeva izvedenih od njih ispravno samo Lazov, Borov, Vasov, Sretov, Mehov i sl., a ne Lazin, Sretin, Borin, Mehin itd.

125. Dvosložna muška lična imena na –e hipokorističkoga porijekla tipa Rade, Đole, Toše i sl. mijenjaju se kao i imena pobrojana u tački 124. Npr.: Đole – Đola – Đolu; Rade – Rada – Radu itd.

ŽENSKA IMENA

126. Ženska strana imena koja se završavaju na nenaglašeni vokal -a morfološki se u potpunosti uklapaju u sistem crnogorskih ženskih imena, pa se tako i mijenjaju.

Penelopa – Penelope – Penelopi; Silvija – Silvije – Silvije; Varja – Varje – Varji; Martina – Martine – Martini i sl.

127. Strana ženska imena koja završavaju na konsonant ili na bilo koji vokal osim nenaglašenoga -a ne mijenjaju se, već zadržavaju oblik nominativa u svim padežnim odnosima. Npr.:

Ines – od Ines – sa Ines – o Ines; Karmen – od Karmen – sa Karmen – o Karmen; Meri – od Meri

– sa Meri – o Meri; Sindi – od Sindi – sa Sindi – o Sindi i sl.

128. Strana prezimena iz slovenskih jezika (kad se odnose na ženska imena) s finalnim

–sk(a), -ov(a)/-ev(a), -ovn(a)/-evn(a) mijenjaju se uvijek kao pridjevi. Npr.:

1. -sk(a):  Spaginjska  –  Spaginjske  –  Spaginjskoj;  Mihajlovska  –  Mihajlovske  – Mihajlovskoj; Ivanovska – Ivanovske – Ivanovskoj i sl.

1. -ov(a)/–ev(a): Navratilova – Navratilove – Navratilovoj; Kostadinova – Kostadinove

– Kostadinovoj; Vasiljeva – Vasiljeve – Vasiljevoj itd.

1. -ovn(a)/-evn(a):  Petrovna  –  Petrovne  –  Petrovnoj;  Mihajlovna  –  Mihajlovne  – Mihajlovnoj; Nikolajevna – Nikolajevne – Nikolajevnoj itd.

VII. CRNOGORSKA (I)JEKAVICA

129. U crnogorskome jeziku normativan je samo (i)jekavski izgovor. Nekadašnji slogovi koji su se bilježili grafemom jat (ï) ukoliko su bili kratki zamijenjeni su sa je, a dugi slogovi s ije. Ili, drukčije rečeno, crnogorsko se ije javlja u položajima đe se u ikavskome izgovoru upotrebljava dugo i, a u ekavskom dugo e (npr.: vrijeme – vrime – vreme); a crnogorsko je javlja se na mjestima ikavskoga kratkog i i ekavskoga kratkog e (npr. pjesma – pisma – pesma). Međutim, navedeno pravilo ima izuzetke, a u ovome poglavlju kategorijalno su objašnjeni oni izuzeci koji su danas pravopisno značajni, dok se u Rječniku na kraju Pravopisa donose rješenja za pojedinačne riječi.

130. Slogovi s jatom ispred o (< l) i ispred j umjesto ije/je imaju i. Npr.:

vidjeti (viđeti): vidio (< vidjel) letjeti (lećeti): letio (< letjel) smjeti: smio (< smjel)

dio (< dijel)

cio (< cijel)

vijati (< vjejati)

sijati (< sjejati)

Oblici viđeo, lećeo, smjeo i sl., poznati u nekim crnogorskim govorima, imaju status dijalektizama, pa se ne unose u pravopisna pravila.

131. Od pravila naznačenog u t. 129 u crnogorskome jeziku odstupaju tri glagola (i glagoli u čijoj se osnovi oni nalaze) u muškome rodu radnoga glagolskog pridjeva. Riječ je o glagolima śesti, sresti, vreti i zreti i glagolima izvedenim od njih. Oni se upotrebljavaju dvojako, npr.:

śesti: śeo/sio

zaśesti: zaśeo/zasio preśesti: preśeo/presio raśesti: raśeo/rasio zreti: zreo/zrio sazreti: sazreo/sazrio uzreti: uzreo/uzrio vreti: vreo/vrio

uzavreti: uzavreo/uzavrio

sresti: sreo/srio

presresti: presreo/presrio

susresti: susreo/susrio

132. Imperfekat glagola  biti  u  savremenome  crnogorskom  standardnom  jeziku  ima dubletne oblike:

1. 1. bijah
2. 2. bijaše
3. 3. bijaše

1. 1. bijasmo
2. 2. bijaste
3. 3. bijahu

1. bjeh
2. bješe
3. bješe

1. bjesmo
2. bjeste
3. bjehu

133. Dvosložni alternant jata (ije) uvijek se krati u množinskim oblicima imenica koji su nastali pomoću morfema -ov- ili -ev-. Npr.:

lijek – ljekovi snijeg – snjegovi mijeh – mjehovi vijek – vjekovi svijet – svjetovi dio – djelovi

134. Ukoliko je riječ o množinskim oblicima imenica (nastalim pomoću morfema -ov- ili

–ev-)   s   dvosložnim   alternantom   jata   (ije)   ispred   kojega   se   nalazi   dvočlana

konsonantska grupa čiji je drugi član r, taj se dvosložni alternant skraćuje sa e. Npr.:

brijeg – bregovi drijen – drenovi trijem – tremovi brijest – brestovi

135. Imenica pripovijetka u nominativu jednine upotrebljava se samo u ovom obliku.

136. Nekadašnji prijedlog prě (prï) u funkciji prefiksa ima različite glasovne vrijednosti u zavisnosti od toga da li predstavlja sastavni dio glagola, imenice ili pridjeva:

1. Kao dio  glagola  taj  se  prefiks  izgovara  samo  kao  pre-.  Npr.:  prelaziti, predlagati, prevariti, prelomiti, predvojiti, preskočiti, prenijeti, presaditi i sl.

1. Kao dio imenica pomenuti prefiks ima dvostruku izgovornu vrijednost. U savremenoj standardnojezičkoj normi u imenicama o kojima je riječ dozvoljena su oba prefiksa: i prije– i pre-.

Npr.: prijedlog/predlog, prijevod/prevod, prijelom/prelom, prijekor/prekor, prijenos/prenos, prijevoz/prevoz, prijepis/prepis, prijestup/prestup, prijesad/presad, prijeplet/preplet i sl.

1. Prefiks o kojemu je riječ u pridjevima se dvojako upotrebljava:

1. Ako je riječ o pridjevima koji su izvedeni od glagola, taj se prefiks upotrebljava isključivo kao pre-. Npr.: prekrojen, preśečen/presječen, preoran, prebačen, prevaren, preveden, prepečen, pretučen, prepolovljen i sl.

2. Pridjevi izvedeni od imenica s prefiksom prije- odnosno pre- izgovaraju se kao i imenice od kojih su izvedeni. I tu je, dakle, dozvoljena dubletna upotreba, npr.: prijekorni/prekorni, prijestupni/prestupni, prijedložni/predložni, besprijekorni/besprekorni, prijevozni/prevozni i sl.

137. Glasovni skup rje u savremenome crnogorskom jeziku različito se upotrebljava. U zavisnosti od konteksta u kojem se nalazi taj se glasovni skup izgovara i piše kao rje ili uprošćeno kao re.

138. Ukoliko se glasovni skup rje nalazi u inicijalnome položaju u riječi, on se upotrebljava samo kao rje. Npr.:

rječnik, rješenje, rječica, rjeđi, rječit, rječitost, rječina, rješavati, rječnički, rječotvorje, rješavanje, rješiv, rješivost i sl.

Oblici tipa rečnik, rešenje, ređi, rečit i sl. predstavljaju lokalizme, pa samim tim njihova upotreba u standardnome crnogorskom jeziku nije dozvoljena.

139. Kad se glasovni skup rje nalazi iza nekog vokala u riječi, upotrebljava se kao i kad se nađe u inicijalnome položaju, tj. samo kao rje. Npr.:

korjenčić,  izgorjeti,  sagorjeti,  pregorjeti,  zagorjeti,  narječje,  prorjeđivati,  okorjelost,  korjenit, korjenčić, nerješiv, starješina, sporječkati i sl.

I u ovome slučaju ekavski likovi navedenih riječi imaju status lokalizama, pa ne mogu biti dio crnogorske standardnojezičke norme.

140. Glasovni se skup rje u položaju iza konsonanta različito upotrebljava, kao rje i kao re.

Ukoliko je to rje nastalo kraćenjem od rije, pri čemu i rje i konsonant ispred njega pripadaju istome morfemu, kao u primjerima opisanim u tački 134 (drijen – drenovi) ili npr. u slučajevima tipa vrijeme – vremena; strijela – strelica; ždrijebe – ždrebica i sl., ono se tada i izgovara i piše uprošćeno, kao re.

Imenica ogrijev tradicionalno se upotrebljava samo u tome obliku (a ne kao ogrjev ili kao ogrev), pa je jedino kao takvu treba smatrati pravilnom u crnogorskome standardnom jeziku.

141. Ukoliko se glasovni skup rje nađe iza konsonanta ne čineći s njim isti morfem, tada se on upotrebljava samo kao rje. Npr.:

protivrječiti, razrjeđivati, razrješavati, protivrječan, odrješivost, razrješiv, protivrječnost i sl.

142. Ekavizmi tipa upotrebiti, preduprediti, razrediti, unaprediti, upotrebljen, predupređen, unapređen

i  sl.  predstavljaju  lokalizme  u  crnogorskome  jeziku  i,  kao  takvi,  ne  mogu  biti

pravopisno dozvoljeni. Jedino su ispravni ijekavski likovi tih riječi, npr.: upotrijebiti, upotrijebljen, preduprijediti, preduprijeđen, unaprijediti, unaprijeđen, razrijediti, razrijeđen i sl.

143. Prilozi prije i poslije u funkciji prefiksa ne skraćuju se. Npr.:

poslijeratni, poslijepodnevni, poslijepraznični, prijepodnevni i sl.

144. Jedino je opšteprisutni i dominantni oblik svijetlo pravopisno dozvoljen, i kad se njime označava pridjev i imenica. Npr.:

Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka.

Ugasite svijetlo!

Tako se pišu i složenice tipa: svijetloplav, svijetlozelen, svijetlocrven i sl.

145. Nekoliko riječi koje su u crnogorskome jeziku očuvale glasovnu skupinu ije treba upotrebljavati kao jedino dozvoljene jer su u tom obliku opšteprisutne, dominantne i prepoznatljive. To su sljedeće riječi:

zasijedanje, zasijedati, presijedanje, presijedati, presijecanje, presijecati, kolosijek itd.

146. Odrični oblik glagola jesam glasi:

1. 1. nijesam nijesmo
2. 2. nijesi nijeste
3. 3. nije nijesu

Pošto  je  taj  oblik  dominantan  u  crnogorskome  jeziku  i  predstavlja  njegovo markantno obilježje, on je jedino pravopisno ispravan. Nasuprot tome, oblici nisam

– nisi – nije / nismo – niste – nisu u crnogorskome jeziku imaju dijalektalni karakter i, kao takvi, pravopisno nijesu preporučljivi.

147. Posljednjih decenija ustalili su se kraći oblici zamjeničko-pridjevske promjene na -ih,

–im, -ima. Npr.: velikih, lijepih, dobrih, vaših, naših, svojih, našima, njihovima, tuđim, voljenim,

lijepim  i  sl.  S  obzirom  na  takvu  njihovu  upotrebu  treba  ih  smatrati  obilježjem savremene crnogorske standardnojezičke norme.

148. Oblici zamjeničko-pridjevske promjene u instrumentalu jednine i genitivu, dativu, instrumentalu i lokativu množine -ijeh, -ijem, -ijema u određenoj su se mjeri očuvali u pisanome jeziku (naročito u naučnome i beletrističkom stilu), a znatno više u govornom. Zato je dozvoljeno upotrebljavati takve oblike pored već prihvaćenih dominantnih oblika -ih, -im, -ima. Kako će se upotrebljavati, reći će funkcionalna stilistika.

149. Ekavizmi tipa sledeći, poslednji, usled, naslednik, nasleđe, sledbenik, redosled, ozleda, pozleda, ozledni i sl., koji su krajem XX vijeka nametani kao ispravni, pravopisno nijesu dozvoljeni.

Umjesto njih preporučuju se kao jedino ispravni jekavski oblici pomenutih riječi:

sljedeći, posljednji, usljed, nasljednik, nasljeđe, sljedbenik, redosljed, ozljeda, pozljeda, ozljedni i sl.

Napomena: Oblici sljedeći i slijedeći nijesu sinonimi. Prvi ima pridjevsku funkciju (npr.: Vidimo se sljedećega ljeta!), a drugi je glagolski prilog sadašnji glagola slijediti (npr.: Stigli smo slijedeći njihov automobil).

Kada se s i j distanciraju glasom l, ne dolazi do jotacije. Zato se piše sljedeći, a ne šljedeći; nasljednik, a ne našljednik; nasljedstvo, a ne našljedstvo; sljedbenik, a ne šljedbenik; posljednji, a ne pošljednji i sl.

Ovđe treba izuzeti imenicu šljeme kao tradicionalni naziv.

VIII. FONEMI Ć, Đ, Ś, Ź

FONEMI Đ I Ć

S obzirom na to da crnogorski govorni predstavnici jasno razlikuju glasove ć i đ i da ih u govoru i pisanju nikad ne miješaju (poput nekih bosanskih, hrvatskih i srpskih govornih predstavnika koji, takođe, potiču sa štokavskoga terena), ovđe nije potrebno ukazivati na razlike među njima, već su u razmatranje uzeti samo oni slučajevi u kojima su ta dva glasa nastala kao produkt tzv. jekavske jotacije.

150. Uz regresivne (nejotovane) sekvence tje i dje u crnogorskome jeziku opšteprisutne su i progresivne (jotovane) skupine će i đe. Takvi jotovani oblici gotovo se bez alternative upotrebljavaju u  crnogorskoj  književnosti  do  treće  decenije  XX  vijeka,  a  u govornome jeziku ostali su i do naših dana.

151. Sekvenca dje u savremenome crnogorskom jeziku upotrebljava se kao đe. Primjeri su brojni:

đe, đed, đedovina, prađed, đeca, vrijeđeti, viđelo, viđelica, neviđelica, neđelja, poneđeljak, đever, viđeti, đetić, zađesti, uđesti, nađesti, śeđeti, stiđeti se, šteđeti, ovđe, onđe, iđe/igđe, niđe/nigđe, đetinjast, đetinjiti, pođetinjiti, đeveriti, đeveričić, đeverična, đevojka, zađevojčiti se, đeljati itd.

U Pravopisnom rječniku takvi se oblici rješavaju dubletno, tj. uz njih se navode nejotovani oblici gdje, djed, djedovina itd.

152. I grupa tje u crnogorskome jeziku upotrebljava se kao će. Tako se upotrebljavaju oblici tipa:

ćerati, ćeranje, poćera, poćernica, zaćerati, doćerati, ućerivač, lećeti, polećeti, uzlećeti, nadlećeti, izlećeti, ulećeti, vrćeti, zavrćeti, žućeti, požućeti, lipćeti, capćeti i sl.

Uz te jotovane oblike mogući su i nejotovani oblici kao dubletni: tjerati, tjeranje, potjernica itd.

153. I sekvenca cje upotrebljava se u jotovanom obliku će. Takva je upotreba:

ćepalo, ćepanica, ćepkati, išćepkati, ćepnuti, ćevanica, ćedilo i sl. I ti se oblici upotrebljavaju dubletno s oblicima na cje, npr.:

ćepkati/cjepkati, ćevanica/cjevanica, išćepkati/iscjepkati itd.

154. Glasovna  skupina   cvje   upotrebljava   se   isključivo   kao   će   u   toponimima   i antroponimima: Ćetna, Ćetko, Ćetković, Ćetalj, Ćetni do, Ćetale glavice, Ćetna polja, Ćetuljina dolina i sl.

FONEMI Ś I Ź

155. Fonemi ś  i  ź  glavno  su  razlikovno  obilježje  između  crnogorskoga  i  ostala  tri štokavska standardna jezika (bosanskoga, hrvatskoga i srpskoga). S obzirom na to da čine markantno obilježje crnogorskoga savremenog jezika, da su se održali u upotrebi kao opšteprisutni crnogorski glasovi uprkos višedecenijskoj ortografskoj i ortoepskoj normi koja ih je tretirala kao dijalektalne, oni su dio standardnojezičke norme.

156. Fonemi ś i ź u crnogorskome jeziku dvojakoga su porijekla.

Nastali su kao produkt jotacije, kao u primjerima tipa:

śever, śenokos, śenica, śekira, pośeći, śen, śedalo, uśeka, preśeći, śetiti se, śekirati se, śednik, śednica, śeđeti, śekirica, pośeklica, śenina, śetan, zaśesti, zaśeda, guśenica, śeme, śeverozapad; źenica, iźesti, iźeden, iźelica, koźavina, koźi i sl.

Takvi su primjeri u dubletnom odnosu sa sjever, sjenokos, sjenica, sjekira, posjeći, sjen, sjedalo, usjeka, presjeći, sjetiti se, sjekirati se, sjednik, sjednica, sjeđeti, sjekirica, posjeklica, sjenina, sjetan, zasjesti, zasjeda, gusjenica, sjeme, sjeverozapad; zjenica, izjesti, izjeden, izjelica, kozjevina, kozji i sl.

Fonemi ś i ź u primjerima tipa Miśo, Daśko, Maśo, Veśo, Muśo, Maśa, Śota, Śagovići, Śuma, Źana, Źagora, Źajo, muś, guś, iś, śago, śecati, śeka, śera, śerpati, śerpača, źato nijesu rezultat jotacije.

157. Tako je i sa ś u topinimima:

Śeče, Śečica, Śečina, Śečište, Śedivrana, Śenica, Śemetni do, Śenička kosa, Śenički do, Śenište, Śenokos, Śenokosni brijeg, Śenožeta, Śerogoška glavica, Śerkovi, Śerina, Śekirica, Gubiśeme, Paśi brijeg, Orlośed, Paśa jama, Peśov pristranak, Paśa ulica, Paśi nugo, Paśi potok, Ośečenica, Preśeka, Daśin drijen, Zgrade Śagovića, Paśaka, Prośeno brdo, Guśenica, Paśi kuk, Paśa aluga, Pośečeni do i sl.

158. Glas ź u crnogorskom jeziku ima vrijednost fonema, što dokazuje suodnos źenica :

ženica.

159. U crnogorskim antroponimima i toponimima ź nije u suodnosu sa zj. Upor.:

Źagora, Źajo, Koźa, Koźa glavica, Koźa greda, Koźa kućišta, Koźa pećina, Koźa putina, Koźa rupa, Koźača, Koźak, Koźe borine, Koźi bor, Koźi krš, Koźi rt, Koźi vrh i sl.

1. I JEDNAČENJE KONSONANATA PO ZVUČNOSTI

160. Konsonanti se po zvučnosti dijele na zvučne i nezvučne. Svi oni imaju svoje parnjake suprotne po zvučnosti, osim konsonanata f, h i c. Kad se konsonanti različiti po zvučnosti nađu jedni pored drugih, prvi od njih mijenja svoju zvučnost upravljajući se prema drugome konsonantu. Ako je drugi konsonant zvučan, onda se i prvi mijenja u svoj zvučni parnjak. I obrnuto, ako je drugi nezvučan, prvi konsonant zamjenjuje se svojim nezvučnim parnjakom.

161. Ovo pravilo ne obuhvata sonante (v, j, l, ĺ, m, n, ń, r), koji, iako su svi zvučni, ne utiču na promjenu zvučnosti kontaktnih fonema.

162. Tabela zvučnih i nezvučnih konsonantskih parnjaka u savremenome crnogorskom standardnom jeziku izgleda ovako:

163. Bilo koji od konsonanata iz navedenih dviju kolona, kad se nađe u kontaktu sa konsonantom koji mu je suprotan po zvučnosti, prelazi u svoj parnjak. Npr.:

vrapca (< vrabca), opčiniti (< občiniti), opstati (< obstati), bapski (< babski), tobdžija (< topdžija), buregdžija (< burekdžija), potpitanje (< podpitanje), svadba (< svatba), potcijeniti (< podcijeniti), porudžbina (< poručbina), rashodovati (< razhodovati), pregristi (< pregrizti), potčiniti (< podčiniti), istrčati (< iztrčati), smećkast (< smeđkast) i sl.

164. Jednačenje konsonanata po zvučnosti ne bilježi se u sljedećim slučajevima:

1. kad se zvučni konsonant d nađe ispred nezvučnih konsonanata s, š i ś, npr.:

predstavništvo, predstava, odstupanje, gradski, ljudski, odšetati, predškolski, podšišati, predśednik, potpredśednik, predśedništvo, podśeći i sl.;

1. kad se zvučni konsonant đ nađe ispred sufiksa –stv(o) u riječi vođstvo;

1. u pojedinim slučajevima, koji ne podliježu gubljenju konsonanata, da bi se izbjegle nejasnoće u značenju – kad se zvučni konsonant d nađe ispred nezvučnoga c, ne dolazi do jednačenja po zvučnosti:

jadac – jadca (a ne jaca ili jatca), mladac – mladca (a ne mlaca ili mlatca), gladac –

gladca (a ne glaca ili glatca) i sl.;

1. u složenim i izvedenim riječima, najčešće pozajmljenicama, kad bi se vršenjem jednačenja  po zvučnosti  krajnjega  konsonanta  iz  prvoga  dijela izgubilo ili poremetilo značenje riječi, npr.:

adherentan, jurisdikcija, nokdaun, subpolarni, predturski, postdiplomski, adhezija, podtekst i sl.;

1. u nekim stranim imenima i pridjevima koji su od njih izvedeni:

Habsburgovci, habsburški, Vašington, vašingtonski, hongkonški, Musorgski, Rentgen

(samo kad je u pitanju ime, ali ne i aparat rendgen), Midhat i sl.

1. JEDNAČENJE KONSONANATA PO MJESTU TVORBE

165. Jednačenjem konsonanata  po  mjestu  tvorbe  dolazi  do  promjena  u  dvijema kategorijama:

1. Konsonanti  s  i  z  u  položaju  ispred  prednjonepčanih  konsonanata alterniraju sa š i ž.

1. Sonant n ispred konsonanta b pod određenim uslovima alternira sa m.

166. Jednačenje s, z > š, ž pred prednjonepčanim konsonantima vrši se:

1. na granici između prefiksa i osnove:

iščupati (< isčupati < iz–čupati), rašćerati (< rasćerati < razćerati), iždžikljati (< iz- džikljati), šćućuriti (< s-ćućuriti), iščeznuti (< isčeznuti < izčeznuti) i sl.;

1. na granici između osnove i nastavaka / sufiksa:

pažljiv (< paz-ljiv), nošnja (< nos–nja), vožnja (< voz–nja), pašče (< pas–če), grožđe (<

grozđe), lišće (< lisće), mašću (< masću), mišlju (< mislju) i sl.

167. Jednačenje s, z > š, ž ne vrši se:

1. ako se konsonanti s i z nađu na kraju prefiksa u riječima čija osnova počinje prednjonepčanim sonantima lj i nj:

sljuštiti, sljubiti, izljubiti, razljutiti, raznjihati i sl.;

1. ako se konsonanti s i z nađu ispred lj i nj koji su nastali kao produkt jotacije:

posljednji, sljedeći, sljepoća, sljepački, snjegovit, bijesnjeti, snježanica i sl.

168. U prostim riječima i izvedenicama sonant n ispred konsonanta b alternira sa m:

zelembać, stambeni, prehrambeni, odbrambeni i sl.

169. Ukoliko se konsonant n nađe ispred b ili kojega drugog usnenoga konsonanta na kraju prvoga dijela izvedenica i složenica, jednačenje se ne vrši:

vanbračni, čukunbaba, vanbrodski, izvanpartijski; jedanput, odjedanput, stranputica, crvenperka

itd.

1. XI. GUBLJENJE KONSONANATA

170. Kad jednačenjem konsonanata u tvorbi riječi dođe do udvajanja konsonanata, jedan od njih se gubi.

171. Gubljenje konsonanata javlja se u riječima pri udvajanju konsonanata s kraja prefiksa i početka osnove riječi, npr.:

bežični (< bežžični < bezžični), bestrujni (< besstrujni < bezstrujni), bezakonje (< bezzakonje), ražalostiti (< ražžalostiti < razžalostiti), rasipati (< rassipati < razsipati), isušiti (< issušiti < izsušiti) i sl.

172. U superlativima pridjeva i priloga koji počinju sonantom j ne dolazi do gubljenja udvojenoga j na granici između prefiksa i osnove, npr.:

najjači, najjednostavniji, najjunačkiji, najjeftiniji, najjužniji, najjasniji, najjadniji itd.

173. Takođe, do gubljenja udvojenoga konsonanta na granici između prefiksa i osnove ne dolazi ni u ostalim slučajevima kad bi se gubljenjem izmijenilo ili izgubilo značenje riječi, npr.:

naddijalekat, poddijalekat, preddržavni, podtekst, predturski, predturistički, nadtrčati, protivvrijednost, superrevizorski, superrecenzija, vannastavni, postdiplomski, postterapijski i sl.

174. Gubljenje konsonanata vrši se i na granici dviju osnova u složenicama koje su nastale prostim srastanjem riječi (bez spojnoga morfema -o-/-e-), npr.:

šezdeset (< šezddeset < šestdeset), pedeset (< peddeset < petdeset),

175. Iako se radi teškoće izgovora udvojeni konsonantski skupovi izgovaraju uprošćeno, takvo gubljenje konsonanata ne treba bilježiti u pismu kad su u pitanju riječi kao šeststo, šeststogodišnjica i sl., jer bi se time izgubilo značenje navedenih riječi, odnosno utrla razlika između 600 (šeststo) i rednoga broja šesto i sl.

176. Gubljenje konsonanata vrši se i na granici između osnove i sufiksa, npr.:

ruski (< russki), sreski (< sresski < srezski), francuski (< francusski < francuzski), pruski (<

prusski) i sl.

177. Gubljenje konsonanata obuhvata i konsonante d i t kad se nađu pred konsonantima

c, ć, č i dž, npr.:

oca (< otca), oče (< otče), gubici (< gubitci), preci (< pretci < predci), napici (< napitci), simidžija (< simiddžija < simitdžija), čitaću (< čitatću), bici (< bitci < bitki), pripovijeci (< pripovijetci < pripovijetki) i sl.

178. Međutim, ako se konsonant t nađe na kraju prefiksa u riječima čija osnova počinje konsonantima c, ć i č, gubljenje konsonanata ne vrši se, npr.:

otćušnuti (a ne oćušnuti), otcijepiti (a ne ocijepiti), potcijeniti (a ne pocijeniti), potcrtati (a ne

pocrtati), otčepiti (a ne očepiti) i sl.

179. Ako se ne nalaze na kraju prefiksa, konsonanti d i t gube se i ispred konsonantske grupe št, npr.:

nemaština, hrvaština, gospoština, sloboština, rašta (a ne radšta) i sl.

180. Konsonanti d  i  t  gube  se  iz  grupa  st,  zd,  št  i  žd  kad  se  te  grupe  nađu  ispred konsonanata b i k, te sonanata l, lj, m, n ili nj, npr.:

radosna, bolesna, liska, bolesnik, boravišni, godišnji, pozorišni, nužni, svjetlosni, tazbina, izvrsna, zaliska, očvrsnuti, korisnik, strasno, vlasnik, srasla, odrasla, bolešljiv, usmeno i sl.

181. Konsonantske grupe  st i nt ostaju neizmijenjene  u pridjevima  stranoga  porijekla izvedenim sufiksom –n(i) i imenicama koje su izvedene sufiksom -kinj(a), npr.:

protestni, azbestni, lingvistkinja, komunistkinja, studentkinja i sl.

182. Konsonant t ne gubi se pred sufiksom -sk(i) i -stv(o), npr.:

bratski, kmetski, zanatski, hrvatski, bratstvo, hrvatstvo, kmetstvo, zanatstvo i sl.

183. U prilozima i pridjevima sa sufiksom -sk(i) početno s iz toga nastavka gubi se ako se nađe iza konsonanata č, ć, š i ž. Npr.:

junački, hajdučki, đevojački, podgorički, nikšićki, mladićki, plemićki, lupeški, siromaški i sl.

184. Konsonant s iz sufiksa –stv(o):

1. gubi se kad se nađe poslije konsonanta š ili ž, npr.:

lupeštvo, siromaštvo, društvo, mnoštvo, viteštvo, mnogoboštvo i sl.;

1. čuva se kad se nađe iza konsonanta ć na kraju osnove (tada i ć i s ostaju neizmijenjeni), npr.:

preimućstvo, pokućstvo, punomoćstvo, mladićstvo i sl.

XII. PROMJENA L > O

185. U prošlosti crnogorskoga jezika glas l koji se nalazio na kraju sloga (i na kraju riječi) alternirao je s o. Kasnije se ta promjena prestala vršiti, pa danas ima riječi na čijem se kraju (ili na kraju kojeg sloga) nalazi neizmijenjeno l. Upor.: gledao, pepeo, veo, dioba nasuprot: bokal, ždral, glagol, žurnal, ovalni, stalni i sl.

186. Promjena l > o dosljedno je izvršena na kraju oblika jednine muškoga roda radnog glagolskog pridjeva. Upor.:

znao (< znal, ž. r. znala, sr. r. znalo), radio (< radil, ž. r. radila, sr. r. radilo), kleo (< klel, ž. r. klela, sr. r. klelo), rekao (< rekal, ž. r. rekla, sr. r. reklo), sijao (< sijal, ž. r. sijala, sr. r. sijalo), vijao (< vijal, ž. r. vijala, sr. r. vijalo), provijavao (< provijaval, ž. r. provijavala, sr. r. provijavalo), bio (< bil, ž. r. bila, sr. r. bilo), čuo (< čul, ž. r. čula, sr. r. čulo), uzeo (< uzel, ž. r.  uzela,  sr.  r.  uzelo),  uvenuo  (<  uvenul,  ž.  r.  uvenula,  sr.  r.  uvenulo),  tjerao/ćerao  (< tjeral/ćeral, ž. r. tjerala/ćerala, sr. r. tjeralo/ćeralo), śedio/sjedio, mislio, zgodio, potrčao, prokleo, naduo i sl.

Asimilovani oblici tipa reka, poša, gleda ili reko, poćero, pošo i sl., koji se upotrebljavaju u pojedinim crnogorskim govorima, nijesu dozvoljeni (smatraju se dijalektizmima).

187. Glasovna promjena  l  >  o  dosljedno  je  izvršena  u  imenicama  ženskoga  roda  sa sufiksom –nic(a):

učionica (< učilnica), vježbaonica (< vježbalnica), skakaonica (< skakalnica), radionica (<

radilnica), kladionica (< kladilnica), čistionica (< čistilnica), perionica (< perilnica) i sl.

188. Ova glasovna promjena vrši se dosljedno i u imenica muškoga i ženskog roda koje ispred o (< l) imaju nepostojano a. Upor.:

kotao (< kotal, nom. mn. kotlovi), posao (< posal, nom. mn. poslovi), ugao (< ugal, nom. mn. uglovi), misao (< misal, nom. mn. misli), uzao (< uzal) i sl.

189. Promjena l > o vrši se i na kraju sloga u imenicama u kojima se ne javlja nepostojano

a pred glasom o. Upor.:

dioba, seoba, žaoka, ubao, dio, razdio, seoce, predio, soko, vo, sto, so, veo, pepeo (a ne: razdjel,

predjel, sokol, stol, vol) i slično.

190. Osim imenice anđeo (< anđel; nom. mn. anđeli) promjena l > o nije obuhvatila druge imenice stranoga porijekla u crnogorskome jeziku, pa se one izgovaraju i pišu s nepromijenjenim finalnim l. Upor.:

metal, bokal, general, maršal, fudbal, bal, kanal, konzul, admiral, žurnal, apostol, original, moral, jul i sl.

Ima, takođe, u crnogorskome jeziku i nekoliko imenica domaćega porijekla u kojima ta promjena nije izvršena. Takve su npr.:

glagol, bol, val, ždral, pomol, molba, bolnica, žalba, žal i dr.

191. Ukoliko se pred vokalom o dobijenim od l nađe još jedan vokal o, udvojeni vokal izgovara se i piše kao jedno dugo o. Upor.:

vo (< voo < vol), sto (< stoo < stol), go (< goo < gol), so (< soo < sol) i sl.

U crnogorskome jeziku u glagolskome pridjevu radnom muškoga roda glagola tipa

bosti to sažimanje se ne vrši:

uboo < ubol, proboo < probol i sl.

192. Promjena l > o izvršena je u svim padežima osim nominativa jednine i genitiva množine imenica sa sufiksom -lac u značenju vršioca radnje. Takve su imenice tipa: molilac, nosilac, gledalac, čitalac, rušilac, rukovodilac, talac, pregalac, davalac i sl. Upor.:

spasilac – spasioca – spasiocu – spasioca – spasioče – spasiocem – spasiocu / spasioci – spasilaca

– spasiocima – spasioce – spasioci – spasiocima – spasiocima; molilac – molioca – moliocu –

molioca – molioče – moliocem – moliocu / molioci – molilaca – moliocima – molioce – molioci –

moliocima – moliocima i sl.

Ima imenica toga tipa u kojima nije izvršena promjena l > o. Takve su npr.:

tkalac – tkalca – tkalcu, znalac – znalca – znalcu, nevaljalac – nevaljalca – nevaljalcu, strijelac

– strijelca – strijelcu / strijelci i sl.

Napomena: Pravopisno nijesu dozvoljeni oblici nominativa jednine tipa  gledaoc, rukovodioc, nosioc, imaoc te oblici genitiva množine gledaoca, nosioca, imaoca, rukovodioca, koji su nastali analogijom prema ostalim padežnim oblicima, u kojima je izvršena alternacija l > o. Iako su ti oblici rasprostranjeni u pojedinim crnogorskim govorima, treba ih smatrati dijalektalnim, jer promjena l > o nije obuhvatala taj sonant na početku sloga (gle-da-lac), već se on kasnije razvio analoškim putem.

193. Imenice sa sufiksom -ac koje ne znače vršioca radnje čuvaju na kraju sloga neizmijenjeno l u svim padežima. Upor.:

bijelac – bijelca – bijelcu / bijelci, palac – palca – palcu / palci, žalac – žalca – žalcu / žalci, feudalac – feudalca – feudalcu / feudalci, kozalac – kozalca – kozalcu / kozalci i sl.

Imenice tipa kolac, tobolac i sl. imaju u promjeni dubletne oblike, s izmijenjenim i neizmijenjenim l, npr.: kolac – kolca/koca, kolčevi/kočevi / kolci/koci i sl.

194. Promjena l > o gotovo je dosljedno izvršena na kraju nominativa jednine pridjeva muškoga roda. Upor.:

cio, čio, kiśeo, veseo, zao, debeo, okrugao, mio i sl.

Nekoliko   pridjeva   u   nominativu   jednine   muškoga   roda   upotrebljava   se   u dubletnome obliku, sa neizmijenjenim i s izmijenjenim l na kraju. Upor.:

smjel/smio, topal/topao, podal/podao.

Pridjevi bijel i ohol uvijek se upotrebljavaju samo u tom obliku (s neizmijenjenim l na kraju).

195. Sonant l s kraja osnove pridjeva dobijenih sufiksima –an(ø)/-n(i), –n(a), –n(o) javlja se dvojako:

1. U nekim pridjevima očuvano je l u navedenome položaju, npr.:

stalni, stalan, stalna, stalno; silni, silan, silna, silno; pohvalni, pohvalan, pohvalna, pohvalno; nezahvalni, nezahvalan, nezahvalna, nezahvalno; koralni, koralan, koralna, koralno; lokalni, lokalan, lokalna, lokalno i sl.

1. U drugim slučajevima l je alterniralo s o, npr.:

misaon, misaoni, misaona, misaono; osion, osioni, osiona, osiono; smisaoni, smisaona, smisaono i sl.

196. Pridjevi sa sufiksom –sk(i) i osnovom s krajnjim l upotrebljavaju se dvojako:

1. U najvećem broju primjera sonant l se očuvao, i to dosljedno u svim pridjevima izvedenim od imenica koje čuvaju taj glas u finalnoj poziciji (bez obzira na to da li su te imenice domaćega ili stranog porijekla – v. t. 195), npr.:

sokolski, konzulski, generalski, balski, školski, kolski, fudbalski, italski, admiralski, glagolski i sl.

1. U manjem broju slučajeva izvršena je glasovna promjena prelaska l > o, npr.:

vlasteoski, anđeoski, seoski (oblik selski s nepromijenjenim l upotrebljava se jedino ako je dio naziva, npr. Novo Selo – novoselski, Donje Selo – donjoselski), konavoski (< Konavli), dupioski (< Dupilo) i sl.

XIII. ALTERNACIJE KONSONANATA K/G/H : Č/Ž/Š I K/G/H : C/Z/S

197. Alternacija konsonanata k, g i h sa č, ž i š naziva se prva palatalizacija, a alternacija konsonanata k, g i h sa c, z i s druga palatalizacija odnosno treća palatalizacija, zavisno od uslova pod kojima se vrši.

PRVA PALATALIZACIJA

198. Kad se konsonanti k, g i h nađu ispred e kao nastavka za oblik ili dijela sufiksalnoga morfema, alterniraju sa č, ž i š. Npr.:

konjanik : konjaniče junak : junače

drug : druže

vrag : vraže duh : duše vlah : vlaše vući : vučem tući : tučem

ruka : ručetina

noga : nožetina

199. Konsonanti k, g i h ispred vokala i kao nastavka za oblik ili dijela sufiksa alterniraju sa

č, ž i š. Npr.:

junak : junačina ruka : ručica

stog : stožina

knjiga : knjižica

đevojka/djevojka : đevojčina/djevojčina

prah : prašina muha : mušica uho : uši

200. Palatalizacija nije obuhvatila konsonante k, g i h ispred vokala e u akuzativu množine imenica s osnovom na te konsonante jer vokal e u to vrijeme nije bio nastavak za oblik. Npr.:

junake, oblake, učenike, ruke, muke, kuke, krčage, prijedloge, zaloge, zadruge, maljuge, orahe, svrhe, snahe i sl.

201. Palatalizacija se ne vrši u prisvojnim pridjevima izvedenim sufiksom -in(ø) od imenica ženskoga roda. Npr.:

Milkin, Ankin, Lenkin, Darkin, Jovankin, Zorkin, Dragin, Gogin, Zagin, Mihin, crnkin, tetkin, Crnogorkin, kruškin, bakin i sl.

Od toga pravila odstupaju pridjevi na -in(ø) izvedeni od imenica majka i đevojka/djevojka

koji se upotrebljavaju dubletno: majkin i majčin; đevojkin/djevojkin i đevojčin/djevojčin.

DRUGA PALATALIZACIJA

202. Druga palatalizacija (alternacija k : c, g : z, h : s) vrši se u sljedećim kategorijama:

1. u  nominativu,  dativu  /  instrumentalu  /  lokativu  množine  imenica muškoga roda s finalnim k, g ili h u osnovi, npr.:

junak: junaci – junacima momak: momci – momcima konjanik: konjanici – konjanicima sirak: siraci – siracima

nalog: nalozi – nalozima brlog: brlozi – brlozima

prijedlog: prijedlozi – prijedlozima

duh: dusi – dusima (ali i: duhovi – duhovima)

almanah: almanasi – almanasima orah: orasi – orasima

Napomena:  Kod  imenica  poput  izdatak,  gubitak,  boljitak,  pregradak  i  sl. poslije izvršene druge palatalizacije vrši se i gubljenje konsonanata, pa se u navedenim padežima u krajnjem rеzultatu dobijaju sljedeći oblici:

izdatak: izdatci > izdaci – izdatcima > izdacima gubitak: gubitci > gubici – gubitcima > gubicima boljitak: boljitci > boljici – boljitcima > boljicima

1. u dativu / lokativu jednine imenica ženskoga roda s finalnim k, g ili h u osnovi, npr.:

ruka – ruci muka – muci struka – struci

đevojka/djevojka – đevojci/djevojci

noga – nozi podloga – podlozi briga – brizi knjiga – knjizi

svrha – svrsi

1. u imperativu glagola čija osnova završava konsonantom k, g ili h, npr.:

peći: peci reći: reci teći: teci

strići: strizi

leći: lezi

203. Međutim, radi očuvanja osnove, odnosno iz semantičkih razloga ili zbog teškoće izgovora koja  bi  bila  izazvana  drugom  palatalizacijom  pojedinih  konsonantskih grupa, ta glasovna promjena ne vrši se dosljedno u svim navedenim kategorijama.

1. Konsonanti k, g i h s kraja osnove vlastitih imena ženskoga roda u dativu

/ lokativu ostaju nepromijenjeni:

Milka – Milki Mika – Miki Jovanka – Jovanki Milanka – Milanki Draga – Dragi

Zaga – Zagi

Blaga – Blagi Goga – Gogi Miha – Mihi

1. Druga palatalizacija ne vrši se u dativu / lokativu jednine zajedničkih imenica stranoga porijekla s osnovom na k, g i h te uopšte kod imenica s tim konsonantima na kraju osnove ako bi se poslije izvršene glasovne promjene izgubilo ili izmijenilo značenje riječi:

freska – freski frizerka – frizerki maska – maski droga – drogi

doga – dogi

aga – agi sluga – slugi duga – dugi psiha – psihi epoha – epohi snaha – snahi

maćeha – maćehi

1. Konsonanti k, g i h kad se nađu u grupama ck, čk, ćk, zg i sh ispred vokala i u dativu / lokativu jednine imenica ženskoga roda ne podliježu drugoj palatalizaciji jer bi se u rezultatu dobijenom poslije takve promjene izgubilo značenje riječi ili bi se stvorile konsonantske grupe teške za izgovor (npr.: mačka – mački > mačci ili tezga – tezgi > tezzi > tezi). Zato su pravopisno jedino dozvoljeni oblici tipa:

kocka – kocki bocka – bocki mačka – mački tačka – tački bočka – bočki kučka – kučki praćka – praćki voćka – voćki srećka – srećki tezga – tezgi rozga – rozgi mazga – mazgi Pasha – Pashi

Napomena:  Konsonant  k  iz  konsonantske  grupe  čk  na  kraju  osnove imenica muškoga roda u nominativu množine uvijek podliježe drugoj palatalizaciji:

cvrčak – cvrčci tračak – tračci oblačak – oblačci

zaključak – zaključci

sobičak – sobičci

1. Konsonant k iz konsonantske grupe tk u dativu / lokativu jednine nekih imenica ženskoga roda ne alternira sa c da ne bi došlo do semantičkih pomjeranja riječi (tipa tetka – tetki > tetci > teci; motka – motki > motci > moci):

tetka – tetki čestitka – čestitki rešetka – rešetki

dośetka/dosjetka – dośetki/dosjetki

krletka – krletki zagonetka – zagonetki patka – patki

šutka – šutki

butka – butki

četka – četki motka – motki

No pravopisno je dozvoljeno i: pripovijetka – pripovijeci, bitka – bici i sl. jer u takvim slučajevima ne dolazi do izmjene značenja riječi.

1. Konsonant k  s  kraja  osnove  imenica  ženskoga  roda  koje  znače nacionalnu, narodnosnu, konfesionalnu ili državnu pripadnost u dativu / lokativu ne alternira sa c:

Crnogorka – Crnogorki Bosanka – Bosanki pravoslavka – pravoslavki muslimanka – muslimanki Bjelopoljka – Bjelopoljki Indonežanka – Indonežanki Talijanka – Talijanki

204. Konsonanti k, g i h s kraja osnove ispred vokala i u dativu i lokativu geografskih imena ponašaju se dvojako.

Iako nema strogoga pravila po kojemu bi se moglo odrediti kad navedeni konsonanti alterniraju sa c, z i s, a kad ostaju neizmijenjeni, jer o tome odlučuje ponajviše dosadašnja tradicionalna upotrebna praksa, moglo bi se reći:

1. Ako je riječ o dobro poznatim našim i stranim geografskim nazivima u kojima poslije izvršene alternacije konsonanata ne bi došlo do promjene značenja, konsonanti  k,  g  i  h  s  kraja  osnove  u  navedenim  padežima alterniraju sa c, z i s, npr.:

Rijeka – Rijeci Banjaluka – Banjaluci Lika – Lici

Palanka – Palanci Afrika – Africi Amerika – Americi

1. Ukoliko je riječ o geografskim nazivima kojima bi se poslije izvršene alternacije izmijenilo značenje, druga palatalizacija navedenih konsonanata ne vrši se, npr.:

Boka – Boki Kostarika – Kostariki Meka – Meki

Volga – Volgi

Krka – Krki

205. Konsonant k u grupama sk i šk na kraju osnove imenica ženskoga roda u dativu / lokativu jednine pravopisno je dozvoljeno upotrebljavati u dubletnom obliku – i neizmijenjen i drugom palatalizacijom izmijenjen u c – jer tako nalaže upotrebna praksa, npr.:

praska: praski/prasci ljuska: ljuski/ljusci guska: guski/gusci puška: puški/pušci kruška: kruški/krušci vaška: vaški/vašci

TREĆA PALATALIZACIJA

206. Alternacija konsonanata k, g i h (s kraja korijenskoga morfema) sa c, z i s ispred sufiksalnoga morfema –a- zove se treća palatalizacija.

207. Ta glasovna promjena vrši se pri promjeni perfektivnih glagola prve vrste (s krajnjim k, g  i  h  u  korijenskome  morfemu)  u  imperfektivne,  pod  uticajem  sufiksalnoga morfema –a-, npr.:

maći (< mak-ø-ti): mak-a-ti > mik-a-ti > mic-a-ti taći (< tak-ø-ti): tak-a-ti > tik-a-ti > tic-a-ti

Umjesto e u korijenskome morfemu tada se pojavljuju sekvence ije, e i i. Pravilo: ije, e, i + k, g, h + a > ije, e, i + c, z, s + a

preśeći (< presjeći): pre-sjek-a-ti > pre-sijek-a-ti > presijecati zapeći: za-pek-a-ti > za-pijek-a-ti > zapijecati

oteći: o-tek-a-ti > o-tik-a-ti > oticati

ispreći: is-preg-a-ti > is-prez-a-ti > isprezati

XIV. NEPOSTOJANO A

208. Nepostojano a je a koje se u nekim oblicima riječi javlja, a u nekima ne javlja. Upor.: pas – psa, novac – novca, momak – momka i sl. To a je kratko. Dugo a nije nepostojano a. Upor: bardak – bardaka, junak – junaka, težak – težaka i sl.

209. Nepostojano a javlja se u nominativu jednine i genitivu množine imenica muškoga roda, npr.:

momak – momaka pas – pasa

sastanak – sastanaka

vrabac – vrabaca trupac – trupaca

U svim ostalim padežima i u jednini i u množini nepostojano a se gubi. Npr.: momka, momcima; psa, psima; vrapca, vrapcima i sl.

210. Nepostojano a javlja se u genitivu množine imenica ženskoga i srednjeg roda sa konsonantskom grupom na kraju osnove. Upor.:

guska – gusaka tikva – tikava olovka – olovaka tačka – tačaka mačka – mačaka tetka – tetaka koplje – kopalja staklo – stakala sedlo – sedala jedro – jedara stegno – stegana

211. U nominativu jednine pridjeva neodređenoga vida u muškom rodu javlja se nepostojano a između dva krajnja konsonanta u osnovi. U svim ostalim oblicima to a se gubi. Upor.:

dobar (dobri, dobra, dobro) kršan (kršni, kršna, kršno) sitan (sitni, sitna, sitno)

plodan (plodni, plodna, plodno)

Nepostojano a javlja se u određenim slučajevima i pri građenju glagola prefiksima. Upor.:

izagnati, razagnati, podastrijeti, odazvati, odašiljati i sl.

212. I u nekim glagolskim oblicima javlja se nepostojano a. Upor.:

jesam – jesmo nijesam – nijesmo strkao – strkla rekao – rekla pošao – pošla

1. XV. UMETNUTO A

213. Umetnuto a je glas koji se iz distribucijskih razloga (radi izbjegavanja nagomilanih konsonantskih grupa)  umeće  između  prefiksa  i  osnove  ili  prijedloga  i  imenice, pridjeva itd.

214. Javlja se:

1. pri građenju glagola pomoću prefiksa iz-, raz-, od-, npr.:

izagnati, razagnati, razapeti, podastrijeti, izabrati, odazvati, odašiljati i sl.

1. b. u prijedlozima s, k, kroz, niz, uz u zavisnosti od početnoga konsonanta u riječi pred kojom se prijedlog nalazi:

1. i. Prijedlog s javlja se uvijek s umetnutim a kad se iza njega nalazi riječ koja počinje konsonantom s, z, š, ž, ś i ź ili konsonantskom grupom, np:

sa sestrom, sa snahom, sa svekrvom, sa svekolikom vojskom, sa svitom, sa stepenica, sa strane; sa zapada, sa zida, sa zvijerima, sa zeljem, sa Zdravkom, sa zastave; sa špijunom, sa šatora, sa štekera, sa šnajderom, sa śetom, sa śemena, sa śevera, sa Śotom; sa źenice, sa Źagorom; sa ženom, sa želuca; sa psom, sa pšenicom i sl. Tako je uvijek i sa mnom.

U ostalim slučajevima običniji je taj prijedlog bez umetnutoga a, npr.: s tobom, s njim, s istoka, s lepezom, s ocem i sl.

1. ii. Prijedlog k upotrebljava se uvijek s umetnutim a na kraju kad se ispred njega nalazi  riječ  koja  počinje  konsonantima  k,  g  i  h  ili  konsonantskom grupom, npr.:

ka kući, ka klubu, ka kapiji, ka komandi, ka kapetanu, ka Kosti, ka Klimentima, ka klačnici, ka konju, ka kolu; ka gradu, ka gnijezdu, ka gostima, ka gazdi, ka Gvozdenu, ka govedima; ka haustoru, ka hridi; ka škrinji, ka skutu i sl.

U ostalim slučajevima uobičajena je upotreba toga prijedloga bez umetnutoga a, npr.: k njemu, k paši, k dolovima, k momcima, k meni i sl.

iii.         Prijedlozi s finalnim konsonantom z kad se upotrebljavaju ispred riječi koje počinju konsonantima s ili z uglavnom imaju umetnuto a, npr.:

kroza selo, niza stranu, uza stranu, niza stube, uza stube; niza zid, kroza zid, uza zid, kroza zube i sl.

Ispred riječi s početnim konsonantom š, ś ili ž navedeni prijedlozi upotrebljavaju se dubletno, s umetnutim a i bez njega, npr.:

kroza šumu/kroz šumu, uza štrike/uz štrike, kroza školu/kroz školu, niza šljeme/niz šljeme, kroza žbunje/kroz žbunje, kroza žito/kroz žito, kroza śeme/kroz śeme, uza Śenicu/uz Śenicu i sl.

U ostalim slučajevima prijedlozi o kojima je riječ upotrebljavaju se bez umetnutoga

1. a. Npr.: kroz maglu, niz dolinu, uz brdo itd.

XVI. JOTACIJA

215. Nenepčani i  zadnjonepčani  konsonanti  u  kontaktu  sa  sonantom  j  u  određenim kategorijama alterniraju s prednjonepčanim konsonantima.

216. Ta glasovna  promjena  vrši  se  u  sljedećim  morfološki  i  tvorbeno  uslovljenim okolnostima:

1. pri komparaciji, dodavanjem sufiksa -j(i) na osnovu pridjeva:

d > đ: mlad – mlađi

t > ć: krut – krući l > lj: bijel – bjelji n > nj: crn – crnji s > š: visok – viši

z > ž: nizak – niži

k > č: jak – jači

g > ž: drag – draži

h > š: tih – tiši

b > blj: grub – grublji p > plj: skup – skuplji v > vlj: suv – suvlji

1. b. u oblicima prezenta:

d > đ: glodati – glođem

t > ć: metati – mećem

l > lj: klati – koljem

n > nj: žnjeti – žanjem

s > š: disati – dišem

z > ž: nizati – nižem

k > č: skakati – skačem g > ž: strugati – stružem h > š: njihati – njišem

b > blj: zobati – zobljem

p > plj: kapati – kapljem

m > mlj: hramati – hramljem

1. u trpnom pridjevu i imperfektu glagola čija prezentska osnova završava na i a infinitivna na i ili e:

d > đ: graditi – građen; građah

t > ć: mlatiti – mlaćen; mlaćah

l > lj: soliti – soljen; soljah

n > nj: hraniti – hranjen; hranjah

s > š: kositi – košen; košah

z > ž: paziti – pažen; pažah

b > blj: globiti – globljen; globljah

p > plj: zatupiti – zatupljen; tupljah

v > vlj: slaviti – slavljen; slavljah

m > mlj: lomiti – lomljen; lomljah

1. u instrumentalu jednine imenica ženskoga roda čija osnova završava na konsonant:

glad – glađu, so (<sol) – solju, smrt – smrću, vlast – vlašću, zob – zoblju, krv – krvlju

i sl.

1. pri građenju zbirnih imenica sufiksom -j(e):

prut – pruće, grozd – grožđe, korijen – korijenje, kamen – kamenje, grob – groblje, grm

– grmlje, snop – snoplje, klas – klaśe, os – ośe i sl.

Napomena: Konsonanti s i z, koji su se u ovoj kategoriji dosljedno jotovali u ś i ź na cijelom crnogorskom jezičkom prostoru, pod uticajem doskorašnje standardnojezičke norme, zamijenjeni su regresivnim oblicima sa sj i zj. S obzirom na to da su u savremenome crnogorskom jeziku takvi regresivni oblici opšteprisutni i obični, neophodno ih je prihvatiti kao normativne, npr.: osje, klasje, brezje i sl.

1. pri građenju pridjeva sufiksom -j(i):

govedo – goveđi, june (juneta) – juneći, bivo (bivol) – bivolji, krava – kravlji, brav –

bravlji, koza – koźi, pas – paśi i sl.

Napomena: Kao i u prethodnoj stavci, konsonanti  s i z su se i u toj kategoriji dosljedno jotovali, ali su se iz istih razloga u crnogorskome jeziku u novije vrijeme ustalili regresivni likovi navedenih riječi (npr.: kozji, pasji). S

obzirom na to da su takvi regresivni likovi potvrđeni savremenim uzusom, neophodno im je dati normativni status.

1. pri građenju imperfektivnih glagola:

dosaditi – dosađivati, zabraniti – zabranjivati, sniziti – snižavati, skratiti – skraćivati, dodijeliti – dodjeljivati, iskoristiti – iskorišćavati, zaposliti – zapošljavati i sl.

217. Konsonanti k, g, h i c (u finalnom položaju u imenicama) koji su se jotovali sa j iz sufiksa -j(e) i -j(i) dali su grupe čj, žj i šj:

čovjek – čovječji, bog – božji, stog – ostožje, orah – orašje, zec – zečji, lice – naličje i sl.

218. Rezultati dobijeni tzv. jekavskom jotacijom opšteprisutni su u crnogorskome jeziku i zbog toga su savremenom crnogorskom standardnojezičkom normom propisani kao normativni. Upor.:

t > ć: ćerati, vrćeti, polećeti

d > đ: đevojka, đed, viđeti

l > lj: ljepota, ljetovati, ljeto

n > nj: njedra, njegovati, nježan

s > ś: śekira, śeme, śever

z > ź: źenica, iźesti, iźelica

219. Takva se jotacija ne ostvaruje kad labijali b, p, m i v prethode glasu j. Upor: bježat, a ne blježati; objesiti, a ne obljesiti; pjesma, a ne pljesma; trpjeti, a ne trpljeti; mjera, a ne mljera; mjesto, a ne mljesto; vjera, a ne vljera; živjeti a ne življeti.

XVII. REČENIČNI ZNACI

220. Pod rečeničnim znacima podrazumijeva se interpunkcija. Rečenični znaci koriste se radi jasnijeg iznošenja misli; pomoću njih se rastavlja pisani tekst na pasuse, rečenice i rečenične djelove.

Kao što se u govoru prilikom iznošenja misli koriste pauze, varira intonacija i slično, tako se u pisanome tekstu koriste interpunkcija ili rečenični znaci.

221. Rečenični ili interpunkcijski znaci su:

tačka                   . zarez                   , tačka-zarez        ; dvotačka             : trotačka              … upitnik                ? uzvičnik             ! crta                     –

navodnici           „“ »«

polunavodnici    , ‘  ›‹

zagrade              ( )  / /  [ ]  { }

kosa crta             /

TAČKA

222. Tačka je interpunkcijski znak koji se piše na kraju svake izjavne rečenice, bez obzira na to da li je potvrdna ili odrična, prosta, proširena ili složena:

Pao je snijeg.

Crna Gora je obnovila nezavisnost.

Ma koliko se trudili, teško ćete ga nadmašiti.

223. Ukoliko se naslov i podnaslov nekog djela pišu u istom nizu, jedan za drugim, iza njih se stavlja tačka:

Gorski vijenac. Istoričesko sobitije pri svršetku XVII vijeka.

Polje jadikovo.  Crnogorske narodne tužbalice.  Izbor  priredio Branko Banjević,  Zagreb,

2007.

224. Tačka se stavlja iza naslova ako u istome redu iza njega slijedi tekst:

Crnogorski govori. Crnogorski govori organski se pribrajaju istome genetski određenom sistemu kojemu i srpski, hrvatski i bosanski štokavski govori…

Crnogorska/zetska redakcija. Crnogorska/zetska redakcija (lat. redactio – popravak, popravljanje) predstavlja tip staroslovenskoga jezika izgovoren na crnogorski (zetski) način…

225. U svim ostalim slučajevima (izuzev onih koji su opisani u t. 223 i 224) iza naslova se ne piše tačka.

226. Tačka se (kao i zarez) može pisati i iza imena autora i naslova knjige pri navođenju bibliografskih jedinica:

Mladen Lompar. Vrijeme u kojemu sam prošlost, Crnogorsko društvo nezavisnih književni ka, Podgorica, 2006.

Dragoje Živković. Istorija crnogorskog naroda. Tom I, Cetinje, 1989.

227. Tačka se nikad ne piše na kraju rečenice iza upitnika, uzvičnika ili iza trotačke kojom se obilježava nezavršeni tekst.

ZAREZ

228. Zarez je rečenični znak. Njime se označavaju različiti unutarrečenični odnosi. Njime se od ostalih rečeničnih djelova odvajaju oni djelovi koji predstavljaju određenu cjelinu, djelovi koji se dodaju kao naknadno objašnjenje nekom prethodnom dijelu ili određeni dio koji se posebno ističe.

Dakle, zarezima se označava ređanje (nizanje), naknadno dodavanje, suprotnost ili isticanje.

229. Rečenični djelovi (zasebne riječi ili skupovi riječi) koji se ređaju (nižu) pri nabrajanju odvajaju se zarezom. Upor.:

Tada su nas vezali, ćerali, palili,

gonili da primimo što srcu ne primismo svom….

Ne bješe već domaće rati ni boja, ne bješe pokliči: ko je vitez, ni viteza na domaći boj, ne čujaše se koleža ni tužbanje, ne viđaše se lica muškoga ni ženskoga ogrebotinah krvava i nagrđena, ni glave crnom kapom ni crnom mahramom pokrivene, ni perčina muškoga ni kose ženske ostrižene, ne oblivaše se zemlja, drvo i kamen krvlju vaše braće i ne kipjaše bratska krv iz ustah vašijeh, ne kukahu majke za svojijem sinovima, ni sestre za svojom braćom ošišane, ni sirote udovice za svojijem muževima ogrebane ni žalosna đečica za svojijem roditeljima suzam oblivena.

230. Pridjevi se u nizu odvajaju zarezima u zavisnosti od odnosa u kojima se nalaze.

1. Ako se pridjevi nalaze u nezavisnom odnosu, onda se odvajaju zarezima:

Dočekala nas je na kućnom pragu vedra, vesela i nasmijana. Oko vrata viđela se dotrajala, načeta, zaprljana košulja.

1. Kad stoje u zavisnom odnosu, pridjevi se ne odvajaju zarezima. Tada se jednim pridjevom bliže određuje ono što se kazuje drugim:

Nosio je stare vojničke cokule. Duge jesenje kiše su nepodnošljive.

Niz leđa bijaše puštila dugu bujnu crnu kosu.

231. Zarezima se pri nabrajanju odvajaju i imenice i glagoli:

Protiv njih se bijahu urotili suša, glad, žeđ, nebo, zemlja. Bio je ljubitelj knjige, filma, dobre muzike.

Mašine su tutnjale, lomile, razbijale sve pred sobom u paramparčad.

232. Kad se između rečeničnih članova koji se nabrajaju nalazi veznik, između njih se ne stavlja zarez:

I Crnogorci i Brđani bijahu spremni da se odazovu na svaki njegov poklič. Tvoji putevi već su zvuk i zrak.

Putovalo se čim se moglo – na konju, kolima ili pješke.

Dim i pepeo i zaklano polje vatreno i ubijeno.

Zato ga je mrzio i progonio i ubio pijukom pravo u čelo.

233. Ukoliko se rečenični članovi u nabrajanju žele posebno istaći, tada se mogu odvajati zarezima iako se među njima nalaze veznici:

Nije imao nikoga: ni oca, ni majke, ni sestre, ni brata. Neko mora poći – ili vi, ili oni, pa odlučite.

Koji li bi se Njeguš našao da javnim ili potajnim načinom takvomu bezakoniku po svojti, ili po hajteru, ili po mitu drži partu, takvi od gospoda Boga vsedržitelja da bude proklet i ga sila Božija žestoko i nemilostivo porazi kako hulitelja vjere Hristove i razoritelja zakona hristijanskoga.

I lobanja snova puca, i kost pršti, i krcka, i pucketa, i varnice iz zavrtnja sijevnu, i peku

raskravljenu skramu snova, i vrte ponova.

234. Ako se među rečeničnim djelovima nalazi suprotni veznik kojim se označava stvarna suprotnost, onda se iza riječi koja prethodi tome vezniku obavezno piše zarez:

Bio je uvijek namršten, ali dobrodušan.

A mi nemamo dva, nego jedan zakon božji, koji ne dopušta da se zakonite žene ćeraju, a namjesto njih naložnice uzimaju.

Majka mu je stara, ali vitalna.

Ukoliko nije riječ o stvarnoj suprotnosti, tada se ispred tih veznika ne piše zarez:

Jedan ali vrijedan.

Zgodan a dobroćudan, odgovarao je svakome.

235. Kad se veznik nego upotrebljava između rečeničnih djelova da označi bilo kakvo poređenje, ispred njega se ne piše zarez:

Bolje grob nego rob.

Jutro je pametnije nego veče.

236. Kad se ispred veznika nego ili već nalazi rečenični dio koji počinje izrazom ne samo, ispred njih (veznika nego i već) obavezno se piše zarez jer je riječ o posebnom isticanju onoga što se nalazi iza tih veznika:

Bili su ne samo ljepši, nego i pametniji.

Oteli su im sve – ne samo zemlju, nego i kuću.

Nastupilo je ne samo zlo vrijeme, već su se i ljudi iskvarili.

237. Zarezima se odvajaju podaci koji se iznose u istom nizu pri navođenju bibliografskih jedinica:

Mirko Banjević, Pobune uma, M&B, Podgorica, 2003.

Vukić Pulević & Novica Samardžić, Fitonimi i zoonimi u toponimiji Crne Gore, DANU,

Podgorica, 2005.

Žarko L. Đurović, Bard crnogorskoga jezika, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje,

2005.

238. Ukoliko se pri datiranju ime mjesta i datum nalaze u istom nizu, između njih se obavezno piše zarez:

Cetinje, 4. VII 2007.

Na Cetinju, 4. jula 2007.

Isto tako, zarez se piše između naziva mjesta i datuma u slučajevima kad datum nije iskazan brojčano, već je umjesto njega navedeno ime nekog praznika:

Cetinje, na Lučindan 2007. U Baru, na Petrovdan 1943.

Podgorica, o Malome Gospođinu dne 1896.

239. Zarezom se odvajaju rečenični djelovi koji se naknadno dodaju, odnosno koji su u samostalnom odnosu prema rečenici, bez obzira na to da li se takvi djelovi nalaze na početku ili na kraju rečenice, ili su pak u nju umetnuti. Ako se takvi rečenični djelovi nalaze na početku rečenice, zarez se piše iza njih. Ukoliko su umetnuti u rečenicu, onda se od nje s obje strane odvajaju zarezima, tj. zarez se tada piše i ispred i iza toga rečeničnog dijela. Kad se takav rečenični dio nalazi na kraju, zarez se piše ispred njega.

U skladu s tim, zarezom se odvajaju:

1. vokativi:

Veliki Ostroški Vasilije Sveti,

Nek ti je slava!

Najposlije još nešto da vam kažem i izbistrim, o braćo i narode crnogorski i brdski!

Narode moj, stado moje, prelaziš u marvu, zaboravio si ime svoje, izgubio si jezik svoj…

Napomena: Iza vokativa u ustaljenim frazama nikad se ne piše zarez:

Bože pomozi! Oprosti (mi) bože! Bože (me) sačuvaj! Sačuvaj (me) bože!

Ajme Gospe mila! (upotrebljava se u Boki)

Neka đavole!

1. rečenični djelovi koji se nalaze iza to jest ili tj. jer predstavljaju naknadno objašnjenje:

Ukoliko se mjesne rečenice nalaze u inverziji, tj. ispred glavne rečenice, one se tada od njih redovno odvajaju zarezima.

Ove bi se rečenice mogle upotrijebiti i bez navedenoga veznika, to jest kao naporedne rečenice.

1. c. uzvici i rječce ili izrazi kojima se iskazuje subjektivni stav govornog lica prema onome što se rečenicom iznosi:

Ah, kad si divljački mučen, rovitim drumom vučen, padaše rumena rosa…

Oh, da mi je znati!

Uostalom, on je sve uradio kako treba. Naravno, svi smo znali da nas je slagao. Oni su se, međutim, dośetili o čemu je riječ.

U najkraćem, on je bio najuspješniji vladar iz dinastije Petrovića. On je, nesumnjivo, posljednji koji bi nam nanio štetu.

Međutim, ako iza ovakvih riječi i izraza slijedi enklitika, iza njih se ne piše zarez. Npr.:

I napokon je stala kiša. (Nasuprot: I napokon, stala je kiša.)

Valjda će sami uspjeti da dovrše taj posao.

Napomena: Enklitike se ne pišu iza zareza.

1. bilo koji rečenični dio koji je dodat ili umetnut u nju:

Svi su glavari bili na zboru, osim jednoga.

Svi glavari, osim jednoga, bili su na zboru.

Tu se i danas naziru ostaci nekakve tvrđave, vjerovatno iz turskoga vremena.

1. apozicije i atributi kao dodatna pojašnjenja:

A on, siromah i neugledan, ustručavao se da im protivurječi. Ostarjela i iznemogla, ona nije mogla nastaviti put.

Dugo su posmatrali svod, zvjezdan i beskrajan.

Mihailo Stevanović, lingvista, rođen je u Zgradama Śagovića. Sava Kovačević, narodni heroj, poginuo je na Sutjesci.

U ostalim slučajevima ne odvajaju se zarezima:

Đevojka je ječam žito klela. Otišli su u Srijem zemlju.

Lingvista Mihailo Stevanović podrobno je opisao jugoistočnu skupinu crnogorskih govora.

Crnogorski kralj Nikola zbačen je s prijestola 1918. godine.

UPOTREBA ZAREZA IZMEĐU NEZAVISNIH REČENICA

240. Sastavne (kopulativne) rečenice koje se upotrebljavaju s veznicima ne odvajaju se zarezima:

Spalili su im kuće i oćerali sav mal pred sobom.

Vi slobodu svoju ne poznajete i poznati je ne hoćete. Nikad se ne gledamo niti pitam za njih.

241. Ako se sastavnim rečenicama koje su vezane veznicima nešto naročito ističe, one se ipak odvajaju zarezima:

Ni što snio, ni pričat umijem. Niti grmi, nit’ se zemlja trese,

Niti bije more o mramorje.

Cijeloga vijeka radio je za njih, i živio je za njih, i sve im je dao, a oni su sve zaboravili.

242. Ukoliko veznici pa i te vezuju dvije sastavne rečenice, pri čemu se drugom iznosi nešto što se vrši poslije radnje iskazane prvom rečenicom, tada se između njih piše zarez:

Tu hiljade bjehu nevoljnika, svi u ljuta gvožđa poputani, te građahu principu brodove.

Raspre śeme posijaše grko,

te s njim pleme srpsko otrovaše…

Razbolio se, pa nije mogao doći na posao.

243. Sastavne rečenice koje se upotrebljavaju bez veznika uvijek se odvajaju zarezima:

Iza tuče vedrije je nebo, iza tuge vedrija je duša, iza plača veselije poješ.

Veliki Vojvodo, mjero svoga doba, Nema za te smrti, nema za te groba.

Krcnu kolac njekoliko puta, zviznu pala njekoliko puta, zadrhtaše ta vješala tanka,

al ne pisnu Crnogorčad mlada.

Putnik mirno putovaše, trgovac slobodno trgovaše, rabotnik svoju rabotu veselo rabotaše i čoban svoju stoku bez straha pasijaše i Bogom blagoslovena tišina na sve strane prebivaše.

244. Kao podvrsta  sastavnih  rečenica,  zaključne  (konkluzivne)  rečenice  uvijek  se odvajaju zarezima, bez obzira na to da li su vezane veznicima ili se upotrebljavaju bez njih:

Vrijedno je radio, sigurno će položiti ispit.

Uložili su sav trud u tu zemlju, izvući će korist iz nje. Dobro je spavao, moći će, dakle, dobro da radi.

Cijelu noć je padala kiša, biće ustao potok.

245. Suprotne (adverzativne) rečenice uvijek se odvajaju zarezima:

Zla nadživjeh tvoja svakolika, a s najgorim hoću da se borim.

Nijesmo ih htjeli primiti, već smo im otpisali da nam se ne primiču. Nikad me nije htio poslušati, nego je uvijek radio po svome.

246. I isključne  (ekskluzivne)  rečenice,  kao  i  suprotne,  kojima  pripadaju,  uvijek  se odvajaju zarezima:

Nije govorio ništa, samo je gledao negđe u daljinu. Cijelo se društvo veselilo, jedino je on bio śetan.

Svi su se radovali njegovu uspjehu, jedino je on bio ravnodušan.

247. Rastavne (disjunktivne)  rečenice  koje  se  vezuju  veznicima  volja  i  bilo  uvijek  se odvajaju zarezima:

Volja ti uzmi, volja ti ostavi.

Volja ti gledaj film, volja ti čitaj novine.

U svakom slučaju biće vam lijepo, bilo da odete s nama, bilo da ostanete ovđe.

On je uvijek nezadovoljan, bilo da radi, bilo da ne radi.

248. Rastavne rečenice koje su vezane veznikom ili upotrebljavaju se sa zarezom i bez njega.

1. Ukoliko se rastavnom rečenicom želi naglasiti suprotnost ili različitost, tada se ispred veznika ili piše zarez:

Il’ češ konja dati na razmjenu, Il’ ćemo ga na silu oteti.

Ili grmi il’ se zemlja trese, Ili bije more o bregove?

1. Ukoliko se rastavnim rečenicama s veznikom ili posebno ne ističe ni suprotnost ni različitost, tada se ne odvajaju zarezom:

Neđeljom nikad nije radio, ili je śedio kod kuće ili je šetao s društvom. Nikad nije bio sam, ili je bio s društvom ili s roditeljima.

UPOTREBA ZAREZA

U ZAVISNOSLOŽENIM REČENICAMA

249. Namjerne (finalne) rečenice kada stoje u prirodnom, uobičajenom redu, iza glavne rečenice, ne odvajaju se zarezom:

On je žurio ne bi li stigao prije nas.

Učinjeli su sve što su mogli kako bi ih izmirili. Dali su nam i nešto para da nam se nađu u nuždi.

250. Ukoliko se namjerne rečenice nalaze u inverziji, ispred glavne rečenice, iza njih se redovno piše zarez:

Da bi mogli prezimiti silnu stoku, oni moraju pribaviti i sijena i lista.

251. Izrične (deklarativne) rečenice su kao rečenice koje iskazuju sadržaj glagola glavne rečenice u tijesnoj vezi s njom, pa se stoga ne odvajaju zarezom:

Paleolog poziva Murata

Da zakopa Grke sa Srbima. Poručio nam je da ga čekamo.

252. Zavisnoupitne rečenice od glavnih se nikada ne odvajaju zarezom:

Kazujte nam što ste radili.

Nijesu razmišljali kako će ih primiti.

Pitao ih je jesu li ikad viđeli ljepši prizor od toga.

U primjerima kao što su recimo:

Kazuj, babo, jesi li vještica. Kaž’, vladiko, što ti vezir piše

zarezi ispred zavisnoupitnih rečenica stoje radi označavanja vokativa, a ne zbog odnosa među rečenicama.

253. Vremenske (temporalne) rečenice u položaju iza upravne rečenice ne odvajaju se zarezom:

Čekaćemo vas dok se ne vratite.

Ona bi postavljala ručak čim nas ugleda u dvorištu.

Došli su čim su se probudili.

254. Vremenska rečenica u položaju iza glavne može se odvajati zarezom samo onda kad se upotrebljava kao naknadno dodato objašnjenje već određenoga značenja:

Njegoš je pjesmu „Pozdrav rodu na Novo ljeto“ napisao 1. januara 1847. godine, kad je datirao i

„Posvetu prahu oca Srbije“.

Živjela je u Kotoru sve do lani, kada se upisala na fakultet u Podgorici.

255. Ukoliko se vremenska rečenica nalazi ispred glavne rečenice, ona se od nje odvaja zarezom:

Čim nas ugleda u dvorištu, ona bi postavljala ručak. Kad je stigao kući, bilo je kasno.

Kad je trebalo da ih ostavim, uvijek bi me uhvatila neka tuga.

256. Mjesne rečenice ne odvajaju se zarezom od glavne rečenice ukoliko se glavna nalazi na prvom mjestu:

Oni će poći đe gođ ih vi pošaljete.

Tražili su tragove kuda je prošla njihova prijethodnica. Otišli su onuda kuda idu svi.

257. Ukoliko se mjesne rečenice nalaze u inverziji, tj. ispred glavne rečenice, one se tada od njih odvajaju zarezima:

Đe vojska prođe, tu trava ne niče.

Đe je nekad bila obrađena svaka stopa, sad se šire drače i trnjine.

258. Kad mjesna rečenica predstavlja naknadno dodato objašnjenje već određenoga značenja iz glavne rečenice, ona se od nje odvaja zarezom iako nije u inverziji:

Voljeli su da ljetuju na Lovćenu, đe im je gnijezdo. Dojahaše do šume, odakle nastaviše pješke.

259. Iako uzrok prethodi posljedici, za uzročne (kauzalne) rečenice smatra se da su u prirodnome redu kad se nalaze iza glavne rečenice. Pošto su u tome položaju u tijesnoj vezi s glavnom rečenicom, od nje ih ne treba odvajati zarezima:

Nijesu se mnogo trudili jer su znali da im neće ispoštovati trud. Zidovi bijahu potamnjeli pošto su imali ognjište u kući.

260. Ukoliko se  pak  uzročne  rečenice  nalaze  u  inverziji,  tada  se  od  glavne  odvajaju zarezima:

Budući da su im svi proizvodi kvalitetni, nije mi žao za njih izdvojiti novac. Kako se đed uvijek lako ljutio, morali smo pred njim birati riječi.

Pošto smo znali koliko je bolestan, začudismo se njegovu dobrom raspoloženju.

261. Posljedične (konsekutivne) rečenice gotovo se nikad ne upotrebljavaju u inverziji, ali se i u uobičajenom nizu (kad se nalaze iza glavne rečenice) odvajaju zarezima.

1. Ukoliko je posljedična rečenica s veznikom da u tijesnoj vezi s glavnom, tj.  ako  je njezina  zavisnost  jače istaknuta,  tada  se od  glavne  ne  odvaja zarezima:

Vikali su toliko da su nam bubne opne popucale.

Glas im je bio tako snažan da se fenjer pred njima gasio.

Ne budi jabuka da te svak glođe, niti budi čemerika da te niko ne obiduje.

1. Ako je zavisnost takvih posljedičnih rečenica (s veznikom da) od glavne manje izražena, tada se one odvajaju zarezom:

A on je izuzetno pošten, da mu niko ništa ne može prigovoriti. Petar je bio čovjek od zanata, da ga niko nije mogao nadmašiti.

Da su navedene posljedične rečenice u slaboj zavisnosti od glavne rečenice, najbolje se vidi po tome što bi se bez ikakve promjene značenja mogle upotrijebiti i bez navedenoga veznika, tj. kao naporedne:

A on je izuzetno pošten, niko mu ništa ne može prigovoriti. – Petar je bio čovjek od zanata, niko ga nije mogao nadmašiti.

1. Posljedične rečenice s veznicima te ili pa mogu se od glavne odvajati zarezima kad je zavisnost jače istaknuta:

Nijesam više imao što tražiti tamo, pa sam otišao kući. Pala je velika kiša, te se nije moglo izaći napolje.

262. Uslovne (kondicionalne)  rečenice  u  uobičajenom  se  redu  (kad  stoje  iza  glavne rečenice) ne odvajaju zarezom:

Ne bi tako pričao da si vidio što i mi.

Nemojte da vas čekamo śutra ako smo se dogovorili.

Lakše će ti biti ako nam se pridružiš.

263. Ukoliko se  uslovne  rečenice  dodaju  kao  naknadno  objašnjenje,  one  se  odvajaju zarezom i kad se nalaze iza glavne rečenice:

Imali su kuću, ako se to kućom moglo zvati.

Pamtićemo i vratićemo sve što su nam napravili, ako se to uopšte može vratiti.

264. Kad se uslovne rečenice nalaze u inverziji, tada se iza njih obavezno piše zarez:

Da ne bješe pod onim imenom, Ne šćaše se bojat od uroka.

I ako ve ne nažene vaše samovoljstvo na veliku vašu nesreću i sramotu, nemojte me zvati mojijem imenom.

Ako bi se ko našao u narodu našemu da ne primi ove moje potonje riječi i preporuke za istinite ili ako ne bi sve tako poslušao kako ova knjiga izgovara, nego bi kakvu smutnju i razdor među narodom usudio se činiti slovom ili djelom, toga svakoga, koji gođ on bio, mirski ili duhovni, ja na smrtni čas moj vječnome prokletstvu i anatemi predajem, kako njega, tako i njegov rod i porod, da mu se trag i dom iskopa i utre!

265. Uz dopusne (koncesivne) rečenice koje se nalaze iza glavne rečenice zarez se piše u zavisnosti od veznika kojim su povezane s glavnom rečenicom.

1. Dopusne rečenice s veznikom iako ne odvajaju se zarezom ako se nalaze iza glavne rečenice:

Uvijek nas je čekao iako je bio stariji od svih.

Nije pokazivao nikakvu tugu ni strah iako je znao da mu se bliži kraj.

1. Dopusne rečenice koje se za glavnu vezuju ostalim veznicima (ako i, mada, premda, makar) odvajaju se zarezima i kad se nalaze iza nje:

Došli su, mada nijesu bili sigurni kako će ih primiti. Daćemo sve od sebe, makar nam to bilo posljednje.

266. Dopusne rečenice u inverziji uvijek se odvajaju zarezima:

Ako su ga kraste nagrdile, zdrave su mu oči ostanule.

Iako ga danas nazivaju Nemanjin grad, to je samo turska tvrđava Depedogen.

Premda je tada bio teško ranjen, ipak je uspio da se brzo izliječi.

267. Kad odnosne (relativne) rečenice stoje iza glavnih, one se odvajaju zarezom ili se upotrebljavaju bez njega – zavisno od njihove službe.

1. Kad  odnosne  rečenice  određuju  nepoznati  pojam,  one  se od  glavne rečenice ne odvajaju zarezima:

Nadao se da se neće zaboraviti žrtve boraca koji su dali život za svoju zemlju. Dodijelili su im onu kuću što je niko nije htio uzeti.

1. Ako se odnosne rečenice odnose na već određeni pojam, one se redovno od glavne odvajaju zarezom:

Nadao se da se neće zaboraviti žrtve naših boraca, koji su život dali za svoju zemlju. Dodijelili su im onu staru kuću, što je niko nije htio uzeti.

268. Kad se odnosne rečenice nalaze u inverziji, redovno se od glavnih odvajaju zarezima:

Ko to kuca alkom na vratima, alka mu se o glavu slomila. Čije su ovce, toga je i planina.

269. Odnosne rečenice  koje  počinju  zamjenicama  ko  i  što,  a  imaju  subjekatsku  ili objekatsku funkciju, redovno se odvajaju zarezima kad se nalaze u inverziji. U suprotnom, ako se takva odnosna rečenica nalazi iza glavne rečenice, ona se od nje ne odvaja zarezom:

Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada. Ko rano rani, dvije sreće grabi.

Što možeš danas završiti, ne ostavljaj za śutra!

Što tražili, ono su i našli. Dvije sreće grabi ko rano rani.

Ne ostavljaj za śutra (ono) što možeš danas završiti.

270. Kad se zavisne rečenice u složenoj, bilo da su raznovrsne bilo iste vrste, nižu jedna za drugom, one se redovno odvajaju zarezima bez obzira na mjesto na kojemu se nalaze:

Molio bih vas, ako možete, ako vam nije problem, da izdvojite malo vremena za njega.

Koji li se nađe neposlušan i samovoljan da ikakvu smutnju ili neslogu čini, takvoga ostavljam pod

žestokijem prokletstvom, da mu Bog smuti srce i mozak, da ga sila Božija porazi, da njegov dom ostane pust.

Kad ustaneš, ako se śetiš, probudi me.

271. Umetnute rečenice se kao naknadno dodata obavještenja uvijek odvajaju zarezima od ostalih rečeničnih djelova:

Vaš odgovor, koji ste mi poslali na pisma gospodina kapitana od cirkula, ja sam ponapravio i poslao u Kotor.

Oni neće osporavati, ako išta znaju, službenu upotrebu opštecrnogorskih jezičkih obilježja.

272. Rečenični dio koji počinje glagolskim prilogom, kad se nađe na početku rečenice, uvijek se od preostaloga dijela rečenice ili čitave rečenice koju određuje odvaja zarezom:

Izučavajući  crnogorske  govore,  zaključio  je  da  su  glasovi  ś  i  ź  neophodni  dio  crnogorskoga standardnog jezika.

Trudeći  se  da  svijetu  iznese  dostignuća  savremene  montenegristike,  učestvovao  je  na  brojnim

međunarodnim skupovima slavista.

Ukoliko se rečenični dio koji počinje glagolskim prilogom naknadno dodaje, on se odvaja zarezom i u slučaju kad se ne nalazi na početku rečenice:

Toga jutra, krenuvši prema stanici, ośeti jak bol u grudima.

Svim učesnicima je poželio sreću, opomenuvši ih još jednom da budu pažljivi.

TAČKA-ZAREZ

273. Tačka-zarez se piše između dvije relativno samostalne rečenice koje su najčešće složene ili je makar jedna od njih složena. U takvim se slučajevima značenje rečenice ne bi izmijenilo ni kad bi se umjesto tačke-zareza upotrijebila samo tačka. Upor.:

I vi tako učiniste; kuluk i praviteljstvo postaviste, da zakonik carstvuje i da je svaki zakoniku podložen.

Čašu meda jošt niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči; čaša žuči ište čašu meda, smiješane najlakše se piju.

274. Tačka-zarez se može pisati i umjesto zareza ako je potrebno posebno naglasiti razliku među rečenicama koje se u složenoj javljaju bez veznika:

Odlazili su svakoga jutra na rijeku; slušali su njezine šumove; posmatrali su jutarnje sunce kako se presijava u valovima; ćutali su.

Misli im nijesu bile jasne; riječi su im se nezgrapno kotrljale iz grla; no svi smo poznavali njihovu

dobrodušnost.

275. Tačka-zarez se često upotrebljava iza rečenica koje se nižu jedna za drugom:

U svom pravopisnom priručniku Vojislav Nikčević je jasno istakao sljedeća tri načela: piši kao što zboriš, a čitaj kako je napisano; drži se upotrebne norme crnogorske „općene pravilnosti“; tuđe piši kao svoje.

276. Pri nizanju različitih rečeničnih djelova, naročito ako se u okviru tih djelova javljaju zarezi, neophodno je između njih pisati tačku-zarez:

Najčešći veznici nezavisnosloženih rečenica su: i, pa, te, ni, niti; a, ali, već, nego; i, dakle, sigurno;

samo, samo što, jedino, jedino što, već, već što; ili, volja, bilo.

DVOTAČKA

277. Iza rečeničnoga dijela poslije kojega slijedi nabrajanje redovno se piše dvotačka:

Petrovići su Crnoj Gori dali sedam vladara: vladiku Danila, vladiku Savu, vladiku Vasilija, vladiku Petra Svetoga, vladiku Petra II, knjaza Danila i kralja Nikolu.

U okviru te ekskurzije obilazi se nekoliko gradova crnogorskih: Cetinje, Podgorica, Kotor, Perast, Rijeka Crnojevića, Nikšić i Pljevlja.

Navedene rečenice ne bi izgubile svoj smisao ni kad bi stajale bez dijela koji se nalazi iza dvotačke. U takvim se slučajevima ispred nabrajanja redovno piše dvotačka.

278. Međutim, ukoliko djelovi koji se nižu ili nabrajaju stoje u čvršćoj vezi s rečenicom koja im prethodi, kad informacija koja se rečenicom iznosi ne bi bila potpuna bez toga dijela, ispred nabrajanja dvotačka se ne piše:

Donijeli su nam knjige, sveske, pribor za pisanje i sve što nam je bilo potrebno za tu školsku godinu.

Oni bi uvijek obišli Cetinjski manastir, Vlašku crkvu, spomenik na Orlovu kršu i Njegošev

mauzolej.

Ukoliko  je  i  u  ovakvim  slučajevima  pojam  za  kojim  slijedi  nabrajanje  određen riječima kao što su npr. sljedeći, ovi, ovakvi i sl., ispred nizanja ili nabrajanja redovno se piše dvotačka:

Sastavne rečenice vezuju se sljedećim veznicima: i, pa, te, ni, niti.

279. Ispred nizanja ili nabrajanja koje slijedi ispod nekog naslova kao što je: Sadržaj, Literatura, Bibliografija, Popis lica i sl. dvotačka se ne piše.

280. Prilikom skraćivanja bibliografskih jedinica u tekstu, dvotačka se može pisati između godine izdanja i broja stranice koja se citira ili na koju se poziva:

Nikčević 2006: 259 – umjesto Milorad Nikčević, Fonemi ś, ź, з, ć i đ u crnogorskome standardnom jeziku u  knjizi  Komparativna filološka odmjeravanja, Osijek – Cetinje, 2006, str. 259.

Banjević  2007:  314  –  umjesto  Branko  Banjević,  Crnogorski kao službeni jezik,

Matica, br. 29/30, Matica crnogorska, Cetinje – Podgorica, 2007, str. 314.

281. Dvotačka se može stavljati iza prvog dijela rečenice ako drugi dio predstavlja objašnjenje prvog ili ako iz njega proističe:

Oduzeli su im sve: koliko su prije ponosno gazili zemljom, toliko im je sad bilo mučno i izići iz kuće.

Kad onamo imaš što viđeti: Mujo Alić, turski kavazbaša, odveo nam Ružu Kasanovu…

Sreća se je stara okrenula:

u Karuče, na kraju Crmnice, od petnaest hiljada turakah ne puštiše živa nijednoga.

282. Dvotačka se redovno piše ispred navođenja tuđih misli u upravnom govoru:

Pa viknuli cijelu narodu:

„Pogledajte onoga kokota!“

Puče jedna i čovjek pokliče:

„Ko je vitez, ko je dobri junak! Povede se roblje crnogorsko!“

Ako je u pitanju indirektni govor, dvotačka se pred njim ne piše.

TROTAČKA

283. Trotačka je rečenični znak kojim se označava nezavršenost ili isprekidanost rečenice i misli. Može se nalaziti na kraju rečenice i u sredini:

Ne… ne… śed’te, da i jošt zborimo!

Al’ heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome,

Sve prepone na put bjehu… k cilju dospje velikome.

Dobili smo sve što nam je potrebno: ogrijev, zimnicu, garderobu…

284. Ukoliko se u navođenju nečiji tekst ne prenosi u cjelosti, izostavljeni dio označava se trotačkom. Ona se može naći na početku, na kraju i u sredini rečenice, zavisno od toga koji je njen dio izostavljen:

Tu se odmah pomutismo grdno, pobismo se ognjem iz pušakah…

...Proklet bio svaki Crnogorac koji bi dobjegšeg čoeka, i na… vjeru, nevjernoj tragi iz ove slobodne zemlje predavao.

Došli smo da pokažemo neprijatelju naše vjere, našega imena i naše predrage slobode – da smo

Crnogorci, da smo narod, narod voljan, narod koji dragovoljno za svoju slobodu bori se…

285. Ukoliko se u navođenju neke rečenice ili teksta izostavlja središnji dio, umjesto njega se piše trotačka, koja se najčešće stavlja u zagrade:

„Rasprava o Srpskoj gramatici Đura Špadijera, prvome udžbeniku maternjega jezika napisanom u Crnoj Gori na principima Karadžićeve reforme jezika i pravopisa (…), izazvana je veoma negativnijem prikazom koji je u Književnom listu objavio mladi profesor Mirko Mijušković (…), što je tek nakon završene Velike škole u Beogradu svoju kulturnu i javnu djelatnost započinjao na Cetinju.“ (Viđeti: V. Nikčević, Crnogorski jezik, Tom II, Matica crnogorska, Cetinje,

1997, str. 504.)

286. Ukoliko se  iza  neke  uzvične  ili  upitne  rečenice  prekida  tekst  koji  se  sastoji  od nekoliko rečenica, tada se ispred trotačke može staviti uzvičnik ili upitnik. Ako je

riječ o tekstu koji se prekida iza izjavne rečenice, na njenom se kraju ispred trotačke ne piše tačka:

Ali znate da je nagrada slobodnog junaka – odbrana slobode i milog otečestva… Pokliči se onoj narugasmo:

Kakvo roblje sasred Crne Gore?…

Mračnu zatrpaše jamu što jadno boli na srcu.

I nestade ti

kao i mnogi!…

UPITNIK

287. Upitnik se piše na kraju upitne rečenice:

Rekao sam ti da dođeš, zar se ne śećaš? O, ko će da rashladi

dugi i teški put?

288. Iza upitnih rečenica u nabrajanju upitnik se može pisati na dva načina:

1. iza svake upitne rečenice koja se niže ili nabraja:

Što s’ u obraz śetno neveselo? Al’ nijesi snahu isprosio?

Al’ ti nije po ćudi đevojka?

Ali žališ tri tovara blaga?

1. na kraju posljednje u nizu upitnih rečenica:

Što ne čuva mladu glavu, ljudska vilo,

što krvnika njom nasladi, bratska diko?

289. Ako se upitnik piše u zagradi unutar rečenice, njime se tada iskazuje sumnja u vjerodostojnost onoga što se iznosi u rečeničnom dijelu uz koji takav upitnik stoji:

Rođen je 1856. (?) godine.

Bila je to užasna borba u kojoj je stradalo 325 (?) vojnika.

290. Iza zavisnoupitnih rečenica upitnik se ne piše:

Kazuj, babo, jesi li vještica.

Pitali su ga da li može preplivati zaliv.

UZVIČNIK

291. Uzvičnik se piše na kraju uzvičnih rečenica:

Puštite ih, amanat vi Božji! Uhvatite ga!

Zabranjeno nošenje oružja!

292. Uzvičnik se piše i iza riječi, izraza ili cijelih rečenica koje se izgovaraju u nekom uzbuđenju ili afektu, kao i iza retoričkih pitanja:

U pamet se dobro, Crnogorci! Rat! Rat! Hoće da se rati!

Svuda je pala tmina!

Ko izdao, braćo, te junake, rđa mu se na dom rasprtila; za njegovim tragom pokajnice sve kukale, dovijek lagale!

Stani!

293. Na početku  pisma  iza  imena  lica  kome  se  obraćamo  može  se  pisati  uzvičnik.

Nastavak pisma tada se prenosi u sljedeći red i obavezno počinje velikim početnim slovom:

Poštovani profesore!

Obavještavam Vas da se sljedeće neđelje održava…

Kosta!

Potrešen sam viješću. Molio bih te da njegovoj porodici preneseš izraze mog dubokog saučešća.

294. Uzvičnik se  može  pisati  iza  vokativa  koji  se  nalazi  na  početku  rečenice  ako  je posebno  naglašen.  Tada  se,  prirodno,  nastavak  rečenice  piše  velikim  početnim slovom:

Braćo! Spremite se za pokret! Đeco! Slušajte me!

Gospode! Smiluj se!

295. Iza rečeničnog dijela čiji se sadržaj želi posebno naglasiti može se pisati uzvičnik. U

tom slučaju uzvičnik se piše između zagrada, a naredna riječ malim početnim slovom:

Iako akademik (!), on nikad nije savladao ni osnovna pravopisna pravila!

Oni mu nikad nijesu dozvolili da u tom časopisu odgovori na pomenuti Petrovićev pamflet, iako su imali zakonsku dužnost (!) da to učine.

U tom kontekstu može se umjesto samog uzvičnika upotrebljavati u zagradama i latinski uzvik sic!:

On je i bosanski i crnogorski i hrvatski jezik smatrao regionalno-konfesionalnim (sic!) varijetetima srpskoga jezika!

296. Kad se uzvičnom rečenicom istovremeno postavlja i pitanje, na njenom kraju piše se i upitnik i uzvičnik. Ta dva znaka pišu se i iza upitnih rečenica koje se izgovaraju povišenim tonom jer se njima izražava čuđenje:

Kakav fišek na poklon veziru, Samovoljni kaurski hajduče?!

Jeste li vi poluđeli?! Koga mislite zavarati?! Zaista?!

297. Ukoliko se čuđenje odnosi na određeni rečenični dio, tada se iza toga dijela mogu u zagradama pisati upitnik i uzvičnik:

Njegoša je smatrao dijalektalnim piscem u okviru srpskoga jezika (?!) iako je i sam pisao o ogromnoj ulozi koju je Njegošev jezik imao u pobjedi Vukove jezičke reforme.

U tome rječniku mogu se naći i riječi kao što je npr. kostjela (?!), sjenina (?!) za koje nema potvrda u bilo kojem crnogorskom govoru!

CRTA

298. Crta se može upotrebljavati umjesto zareza da se označi duža pauza od one koja se označava zarezima:

Srž je šibala mlazom –

jetkim krvavim sokom.

299. Crtom se označava onaj rečenični dio koji se želi naročito istaći:

Žena oskudnih čari može biti ministar spoljnih poslova, može biti vladarka, čak i slavna glumica, ali sekretarica – ne!

Noć pogana podmukla pritisla prigušen krik spržila golemi Brijest – snagu, povijest.

Uronio zeleni hlad u jezivu noć –

u nepovrat.

300. Crta se piše ispred rečeničnog dijela kojim se iznosi neka neočekivana informacija ili nešto što je suprotno dijelu rečenice koji mu prethodi:

Vatra je gutala sve, sijeno je gorjelo, krov se rušio, plakale su žene i đeca – on je samo odsutno gledao u daljinu.

U Lovćenu odjeknu glas prignječen, tmuo –

niko ga nije čuo.

301. Crtom se mogu označavati umetnute piščeve riječi u upravnom govoru:

Ja te tvoje ideje – ljutnu se Avram – prosto zamišljam kao harem starih žena koje odavno ne mogu poslužiti ničemu.

Što bi marilo – rekoše oni – da nam se i vi pridružite? Tebe sam – veli – dobro zapamtio!

302. Kad je umetnute rečenice potrebno naročito istaći, onda se umjesto zareza koriste crte:

Nalik na kamen stao je putnik

– u srcu je gorio plamen –

gleda sumorno čovjek

u modri prostor prazni…

Onda bi uklapao svoje nadahnuće – koliko može da stane – u prostor okvira, držeći se ideje ugravirane na žutoj pločici.

303. Nerijetko se u dijalozima umjesto navodnika piše crta. U tom slučaju umjesto izvodnika (drugoga dijela navodnika) ne piše se crta, osim ako iza navedene rečenice slijedi piščev govor:

– Ne slušajte ga, molim Vas – obrati mi se Zečica sa sobnih vrata. – To je razlog zbog kojega niko u njegovoj sobi nije izdržao više od dva dana.

– A što, čoče, da ga ne pokvarim?!

– Živko, bolje bi Vam bilo da se primirite i zaspete. Znate da Vas ujutro čeka izuzetno naporno

snimanje. Uostalom, nijeste Vi jedini na ovom odjeljenju… – demonstrativno zalupi vratima.

– Viđi, ne obraćaj pažnju. Mali je napuštio prije dvije neđelje.

– U redu je, Živko. Možete nastaviti priču, ali budimo malo tiši – rekoh.

304. Crta se može pisati umjesto zareza između rečenica koje se ne vezuju veznicima kad se želi istaći granica među njima:

Čini ono čega se svi mladi pisci moraju plašiti – stvara tendencionalnu književnost.

Par godina kasnije autori će u ogledalima muza spoznati iskrivljene refleksije – jedni će se povući i pisati sve rjeđe i opreznije; drugi će dublje gaziti po krajnostima smatrajući da nije riječ o njihovoj devijaciji, već o tehnološkim nedostacima ogledala.

Osvanuo je kišan Božić – još jedna nerodna godina.

305. Kad se naslovi ili podnaslovi nižu jedan za drugim u istom redu, između njih se piše crta:

Za Crnogorsku enciklopediju Dukljanske akademije nauka i umjetnosti Vojislav P. Nikčević napisao je sljedeće jedinice: – Crnogorski jezik. – Crnogorski književni i standardni jezik. – Crnogorska/zetska  redakcija.  –  Pravopisi  u  Crnoj  Gori.  –  Gramatike  u  Crnoj  Gori.  – Filologija u Crnoj Gori. – Lingvistika u Crnoj Gori. – Crnogorski govori. – Crnogorski interdijalekat/naddijalekat (koine). – Crnogorska ijekavica. – Crnogorska pisma. – Abeceda (latinica). – Kraljevstvo Slovjena (Ljetopis, Barski rodoslov) Popa Dukljanina. – Glagoljica. – Azbuka (ćirilica). – Dvorska kancelarija Vojislavljevića. – Dvorska kancelarija u Kotoru. – Bokokotorska pisarska škola. – Marijino (Marijinsko) jevanđelje. – Miroslavljevo jevanđelje. – Varsameleon. – Gligorije (Grigor/ije). – Ilovička krmčija. – Dukljanske povelje. – Zetske povelje. – Vranjinske povelje.

Napomena: Crte u kucanome (štampanom) tekstu uvijek treba odvajati bjelinama. Potvrda za to pravilo nalazi se u svim dosad navedenim primjerima.

NAVODNICI

306. Navodnici su rečenični znaci koji se mogu obilježavati na više načina: „“ ili » «.

Najčešće se upotrebljava prvi navedeni oblik.

307. Kad se tuđe misli navode tačno onako kako ih je neko izgovorio ili napisao, one se redovno označavaju navodnicima. Ako se navodi cijela rečenica ili pasus, ispred navoda stavlja se dvotačka:

Dubravko Škiljan je svojevremeno izjavio: „Najbliži tome da se izdvoji kao poseban jezik nije hrvatski nego crnogorski – onoga trenutka kada u svoj standardni jezik uvedu meko š i ž kao posebne foneme (…), oni će napraviti puno odlučniji korak nego što su sve promjene učinjene ovdje u svrhu razdvajanja jezika. Jer, to je nešto što čvrsto definira jezičnu strukturu, broj ili sistem fonema.“

Napomena: Ako je ono što se navodi sastavni dio rečenice iz piščeva teksta, onda se tačka piše iza znakova izvoda.

Ukoliko se navodi upitna ili uzvična rečenica, onda se upitnik ili uzvičnik piše ispred znakova navoda, a iza njih tačka se nikad ne piše:

Na Cetinju se tada pjevalo: „Sa Lovćena vila kliče – oprosti nam, Dubrovniče!“

308. Među navodnike se stavlja i tuđi tekst koji je kraći od rečenice. Ako takav navod stoji na početku rečenice, on se obavezno piše velikim početnim slovom prve riječi, a ispred toga se stavlja trotačka. U ostalim slučajevima, piše se onako kako stoji u tekstu koji se navodi:

Stjepan Ivšić je potpisao Novosadski dogovor „s napomenom da izjava u 4. t. Zaključaka ne smije  služiti  za  propagandu  ekavskog  izgovora  na  dosadašnjem  književnom  ijekavskom području“.

„...Pao je spomenik živi – Brijest veliki“, naglašava u svojoj poemi Mirko Banjević.

309. Ako se navođenje tuđih misli prekida umetnutom piščevom rečenicom, onda se i prije i poslije toga prekida stavljaju znaci navoda. Tačka se u tom slučaju piše ispred završnog navodnika:

„Dođite“ – rekoše oni – „čim se probudite.“

„Neka“ – odbrusi starina – „i gore sam ja muke podnosio od ovih.“

310. Navodnicima se često obilježavaju i riječi koje se upotrebljavaju u ironičnom ili podrugljivom značenju:

Kakva vam je ova „pośeklica“!

Taj se „jedinstveni zajednički srpskohrvatski jezik“ raspao prije države koja ga je nametnula.

U svojoj „borbi protiv ekavizacije“ on se potrudio da dodijeli normativni status oblicima kao što

su: rečnik, sledbenik, doslednost, ozleda, upotrebiti i sl.

Ukoliko se uz takve riječi i izraze upotrebljava odrednica takozvani ili tzv., one se ne označavaju navodnicima:

Taj se tzv. jedinstveni zajednički srpskohrvatski jezik raspao prije države koja ga je nametnula.

311. Nazivi knjiga, časopisa, novina, preduzeća i sl. obilježavaju se navodnicima:

Radoje  Radojević  objavljivao  je  svoje  tekstove  u  brojnim  časopisima  i  listovima:  „Stvaranje“,

„Život“, „Kritika“, „Glasnik cetinjskih muzeja“, „Politika“, „Vjesnik u srijedu“ itd.

Roman „Davidova zvijezda“ Zuvdije Hodžića objavljen je u izdanju Duksa u Podgorici 2001.

godine.

Časopis „Lingua Montenegrina“ registrovan je 2007. godine.

312. Ukoliko je riječ o nazivima poznatih knjiga, časopisa, pjesama i sl., navodnici se najčešće ne upotrebljavaju:

Gorski vijenac je nenadmašno djelo crnogorske književnosti.

Istoriji crnogorskoga naroda Dragoja Živkovića pripada čelno mjesto u crnogorskoj istoriografiji.

U svakom broju Matice nalazi se po jedan njegov tekst.

Nesumnjivo je da je Smrt Smail-age Čengića napisao Ivan Mažuranić.

Bio je jedan od osnivača časopisa Almanah.

Biblioteka Luča je na najbolji način izvršila promociju crnogorske književnosti.

313. Navodnicima se označavaju imena i prezimena ličnosti koja su dio naziva škola, biblioteka, nevladinih organizacija i drugih javnih institucija:

Centralna narodna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević“ – Cetinje

Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“ – Podgorica

Kulturno-umjetničko društvo „Njegoš“ – Cetinje

Gimnazija „Petar I Petrović-Njegoš“ – Danilovgrad

314. U svim navedenim slučajevima umjesto navodnika se u novije vrijeme, iz praktičnih razloga, u štampanom tekstu upotrebljavaju iskošena slova (kurziv, italik) koja ih u potpunosti mogu zamijeniti:

Pobune uma Mirka Banjevića

O postanku i razvoju crnogorske nacije Sava Brkovića

Neka – odbrusi starina – i gore sam ja muke podnosio od ovih.

Centralna narodna biblioteka Crne Gore Đurđe Crnojević – Cetinje

POLUNAVODNICI

315. Ako je potrebno citirati (pod navodnicima) rečenicu čiji se djelovi već nalaze pod navodnicima, onda se takvi djelovi prilikom citiranja označavaju polunavodnicima:

Savo Brković u svojoj knjizi O postanku i razvoju crnogorske nacije ističe: „Nije teško zapaziti iz prvog pisma Ilariona Ruvarca da i on smatra da su Zetu i Hercegovinu osvojili ‘stari Srbi’, misli valjda na Nemanjiće, a da bi to izrazio, on se služi terminom ‘ovladaše’ ‘u krvavim bojevima i ratovima’. A ondašnje Crnogorce koji su se još koji vijek ranije oformili kao jedna narodnosna – etnička zajednica, a u njegovo vrijeme uglavnom i kao nacionalna, bez obzira na izvjesne anahronizme u njihovoj svijesti, ne bez tendencije dijeli na Brđane, Crnogorce i mlade Hercegovce (sigurno misli na crnogorske krajeve Goliju, Pivu, Drobnjake i dr.) i kaže ‘da su većim delom porekla vlaškoga’ jer su, kako on tvrdi, ‘stari Srbi’ ‘koji negda u bolja vremena ovladaše Zetom i Hercegovinom u krvavim bojevima i ratovima koje izginuli koje izumrli’“.

ZAGRADE

316. Zagrade mogu biti oble ( ), kose / /, uglaste [ ] i vitičaste { }.

Njima se obilježavaju oni rečenični djelovi koji se zbog nečega jače odvajaju od ostalog dijela rečenice.

Iza posljednje riječi u oblim zagradama tačka se piše samo u dva slučaja: 1. ako je u pitanju skraćenica i 2. ako se u takvoj zagradi nalazi cijela rečenica ili neki veći tekst. Ipak, ako je riječ o čitavoj rečenici ili tekstu, onda ih je preporučljivije pisati u kosim ili uglastim zagradama.

317. Zagradama se može odvajati rečenični dio koji predstavlja naknadno dodato objašnjenje:

Iskošena slova (kurziv, italik) mogu u svemu zamijeniti navodnike.

Kobilji Do u Katunskoj nahiji nazvan je po „travi“ kobiljači (a ne po domaćoj životinji kobili), a izvor Međeđak u Pivi po međeđoj lijeski ili međetki (a ne po životinji međedu).

318. Ukoliko se prilikom citiranja ispušta neki rečenični dio, cijela rečenica ili nekoliko rečenica, onda se umjesto njih piše trotačka koja se obavezno nalazi među oblim zagradama:

U Glasu Crnogorca (br. 80, 27. XI 1919, str. 4) objavljen je članak u kome se govori o nasilnoj ekavizaciji crnogorskoga jezika: „Čitavom svijetu, a naročito srpskom narodu u Ugarskoj, poznat je onaj zloglasni tzv. Aponijev školski zakon, po kome su đeca svih nemađarskih naroda u državi morala u školama učiti mađarski – i protiv koga se cio obrazovani svijet zgražao i bunio. (…) Ali ono što danas radi beogradski cincarin Davidović u školama u Crnoj Gori mnogo je gadnije i sramnije od onoga što je činio Aponij. Davidović je (…) zabranio da se u crnogorskim školama predaje crnogorska istorija! Pa još je i to sitnica prema onome što slijedi! On je, čujte, zabranio da se u Crnoj Gori govori južnim dijalektom! U školama se mora predavati đeci samo istočnim dijalektom. (…) Tako Rijeka Crnojevića sad nosi ime ‘Reka’, Bjelopavlići zovu se ‘Belopavlići’, Bjelice pak ‘Belice’, Pješivci se zovu ‘Pešivci’ itd.“

319. Prilikom navođenja tuđega teksta može se u zagradama donijeti i ime autora i bibliografska jedinica iz koje je citat preuzet:

Milorad Nikčević ističe: „Kako Njegoš može biti pjesnik srpskoga naroda i jezika kad Srbi moraju da ga čitaju s rječnikom?!“ (Milorad Nikčević, Fonemi ś, ź,  з, ć, đ u crnogorskom standardnom jeziku, Zbornik radova sa međunarodnoga naučnog skupa Norma i kodifikacija crnogorskoga jezika, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005, str. 119)

U tom slučaju može se upotrijebiti bilo koji oblik zagrada, ali su najčešće oble i uglaste.

320. Ukoliko se u okviru teksta koji se nalazi u zagradama javi potreba ponovnoga korišćenja zagrada, tada se upotrebljava neki drugi tip. Tako se najčešće smjenjuju oble i uglaste zagrade:

Podržavajući zahtjeve crnogorskih jezikoslovaca za normiranje opšteprisutnih glasova ś i ź, Josip Silić kaže: „U fonološkoj je konstelaciji nastaloj nakon preraspodjele (morfo)fonema u okviru alternacije ije//je//e//i i pojave tipa źenica i śenica pogrešno proglašavati dijalektalnima. [Ono što je dijalektalno u jednome standardnom jeziku (istoga jezičnog sustava) ne mora biti dijalektalno u drugome standardnom jeziku. O toj činjenici suvremena sociolingvistika mora voditi računa]“.

Ukoliko se u tekstu koji se nalazi u zagradama više puta javlja potreba korišćenja novih zagrada, one se međusobno kombinuju tako da se u okviru teksta odvojenog jednom vrstom zagrada ne javljaju zagrade iste vrste.

321. Ako se pored nečijeg imena u tekstu piše i godina njegova rođenja i smrti, ili se pored naziva nekog djela piše godina izdanja, taj se podatak odvaja zagradama:

Petar I Petrović-Njegoš (1747–1830) s nepomućenim moralnim, duhovnim i državničkim autoritetom srećno je vladao Crnom Gorom.

Iako je Njegoš u pjesmi Misao (1844) razmatrao problematiku koja je stara koliko i sama filozofija, u njoj je realizovao tvorevinu visoke umjetničke vrijednosti.

KOSA CRTA

322. Kosom crtom odvajaju se stihovi kada se pišu u istom redu.

U takvoj upotrebi u štampanom tekstu kosu crtu treba redovno odvajati bjelinama s obje strane kako bi se razlikovala od  kose crte kao pravopisnog  znaka koji se upotrebljava bez bjelina. Upor.:

O Stambole, zemaljsko veselje, / kupo meda, goro od šećera, / banjo slatka ljudskoga života, /

đe se vile u šerbet kupaju!

Nećemo! Ne gubimo mi ime svoje kod uvora! / Zalud na nas vojštiše paše i generali. / Skliješteni u kršu izgledasmo vam mali – / al’ vaše dobićemo čete, ostati vrh timora!

323. Za razdvajanje strofa, kad se stihovi navode u jednom redu, koriste se dvije kose crte.

I ovđe se (kao u primjerima iz tačke 322) u štampanom tekstu dvije crte s obje strane odvajaju bjelinama, a među njima nema razmaka:

Nebom se uzvitlaše puste tice / Živi stub leleka sa suncem se srete / leleka što uvis odnese ti lice / kad loza tužnjave kamenjar oplete // I ti ode od usta do usta / A htjeli su da ti ime zakopaju / htjeli su da nam te izvade iz usta / psi mučki koji sunce komadaju.

O Crnogorci / O Crnogorci // Tako vi svega što vi je najmilije / tako vi ovoga i onoga svijeta / tako vi duše i obraza / tako vi jučerašnjice i śutrašnjice / tako vi dana današnjega // Tako vi vaše đece / tako vi neba i mora na njinim rukama / tako vi dana na njinome licu / tako vi sunca u njinome glasu // Ne budite tuđa metla i lopata / ne ližite tuđe šake / ne obijajte tuđe pragove / ne dajte se varati / ne dajte se kupovati / ne budite tuđa sreća / vrćite se sebi i svome // Tako vi ljeba i vode / tako se lako s dušom rastajali / tako vi zemlje u koju ćete // Ne režite jedan na drugoga / ne pijte krv jedan drugome / ne kopajte jamu jedan drugome / ne radite za svoju pogibiju // e vi sve ponesoše / e vi mozak popiše / e vi strv poginu / e ve iskopaše iz amina / da vi nema ni imena ni pomena // Pod svoje nebo / Na okup oko svoga sunca / O Crnogorci / O Crnogorci.

SLOVA U FUNKCIJI REČENIČNIH ZNAKOVA

324. Umjesto navodnika često se upotrebljavaju iskošena slova (italik, kurziv), koja u svemu zamjenjuju taj rečenični znak. O tome je bilo riječi u tački 314.
325. Iskošenim slovima često se piše rečenični dio koji se želi naročito istaći: Rekao sam da mi kupite knjigu, a ne svesku!

Ipak, to su samo dinari, ne euri!

326. Naslovi i podnaslovi, riječi u rječnicima, istaknuti dio u rečenicama koje se pišu iskošenim slovima  i  sl.  u  štampanom  se  tekstu  često  obilježavaju  boldovanim (izrazito crnim) slovima:

Rekao sam da mi kupite knjigu, a ne svesku!

Fonemski – koji se odnosi na fonem.

327. Rečenični dio koji se ističe može se pisati razmaknutim slovima:

To je ipak samo p j e s m a . Tražio je s v e, a dobio n i š t a.

328. Rečenični dio koji se posebno ističe ili naglašava može se pisati i velikim slovima:

Njegošev jezik je CRNOGORSKI jezik.

XVIII. PRAVOPISNI ZNACI

329. Pravopisni znaci su:

tačka                              . zarez                              , dvotačka                       : trotačka                         … crta                                – crtica                             – zagrada                        ( ) zvjezdica                       * apostrof                         ’ znak jednakosti            = znakovi porijekla          < > akcenti                          ` ´ ˆ oznaka dužine              ¯ kosa crta                       / paragraf                         §

TAČKA

330. Tačka se piše iza pojedinih skraćenica:

i sl.                                                                npr. itd.                                                                prof.

Primjeri za pisanje tačke kao pravopisnog znaka iza skraćenica nalaze se u tačkama

92–97.

Napomena: Ukoliko iza skraćenice koja se piše s tačkom slijedi neki interpunkcijski znak, tada se piše i tačka i interpunkcijski znak koji za njom slijedi, a između njih se ne stavlja razmak.

331. Iza rednih brojeva označenih arapskim ciframa redovno se piše tačka:

Rođen je 18. januara 1935. u Stubici.

Marko je osvojio 2. mjesto na takmičenju.

332. Ukoliko se iza rednog broja označenog arapskim ciframa nađe neki interpunkcijski znak, iza njega se ne piše tačka:

Od školske 1863/64. godine u Crnoj Gori počinje kontinuirana primjena Vukove reforme jezika i pravopisa.

Viđeti strane 8, 9, 10. i 11.

Radoje Radojević (1922–1978) u brojnim se svojim radovima kritički odnosio prema nenaučnome tretmanu činjenica iz crnogorske istorije, etnologije, jezika, književnosti i drugih oblasti.

333. Ukoliko je redni broj označen rimskim ciframa, iza njega se ne piše tačka. Npr.:

Petar II Petrović-Njegoš rođen je na Njegušima 1. XI 1813. Futur II je složeni i lični glagolski oblik.

334. Ako se rimskim ciframa označava redni broj nekog poglavlja iza kojega slijedi tekst, iza takvoga rednog broja tačka se redovno piše:

1. Sintaksa
2. V Upotreba velikog slova

335. Između brojeva kojima se označava vrijeme (sati i minuti) može se pisati tačka. Tada se između brojeva i tačke ne ostavlja praznina (razmak, bjelina) u štampanom tekstu:

Autobus za Cetinje polazi u 20.30.

Čekajte me u 12.15 ispred Puškinova spomenika.

336. Tačka se piše i iza slova kojim se označava novo poglavlje u tekstu, ako iza toga slova u istom redu slijedi tekst:

1. A. Predistorijsko razdoblje
2. B. Istorijsko razdoblje

1. A. Fonologija B. Morfologija C. Sintaksa

ZAREZ

337. Zarezom se označavaju decimalni brojevi:

Litar benzina prodaje se za 1,03 eura.

U Podgorici je danas bilo 42,3°C u hladu.

U ovom slučaju ni s jedne ni s druge strane zareza u štampanom tekstu ne ostavljaju se praznine (bjeline).

Napomena: Ukoliko se decimalni brojevi nižu jedan za drugim, između njih se umjesto zareza piše tačka-zarez, kako bi se izbjegle nejasnoće zbog nagomilavanja zareza:

1,5; 2,4; 12,6; 18,9; 14,3

DVOTAČKA

338. Dvotačka se upotrebljava između brojeva kojima se označava neki odnos. U tom slučaju izgovara se kao naprema i redovno se u štampanome tekstu odvaja prazninama (bjelinama) s obje strane:

Pobijedili smo na utakmici 2 : 1. Naši vode 3 : 1.

339. Između brojeva kojima se označava vrijeme (sati i minuti) može se pisati dvotačka.

Tada  se  između  brojeva  i  dvotačke  ne  ostavlja  praznina  (razmak,  bjelina)  u štampanom tekstu:

Autobus za Cetinje polazi u 20:30.

Čekajte me u 12:15 ispred Puškinova spomenika.

TROTAČKA

340. Trotačka se  upotrebljava  umjesto  izostavljenoga,  nedovršenoga  ili  nedorečenog teksta na kraju rečenice:

Grade se mostovi, šire ulice, podižu nove biblioteke, niču zgrade na svakom koraku…

CRTA

341. Crta se upotrebljava između brojeva ili riječi da označi odnos od – do:

U  zetskom  periodu  (1183–1360)  dolazi  do  potiskivanja  crnogorskoga  jezika  i  latinice  iz zvanične upotrebe.

Simo Matavulj (1852–1908) u crnogorskome kulturno-prosvjetnom, a mnogo više u književnom i političkome životu, ostavio je duboke i trajne tragove.

Voz Beograd – Bar gotovo nikad ne stiže na vrijeme.

Zbog sniježnih nameta put Kolašin – Mojkovac nije prohodan.

Prvo predavanje je 10:15–11:00.

Napomena: Kao što se iz navedenih primjera vidi, crta se kad stoji uz brojeve ne odvaja od njih bjelinama. Međutim, kad se nalazi među riječima, ona se od njih s obje strane odvaja bjelinama.

342. U slučajevima u kojima se crta upotrebljava da označi odnos od – do (viđeti t. 341) prijedlog od nikad se ne piše. Ukoliko je taj prijedlog ipak upotrijebljen ispred prvog broja ili riječi, pravopisno nije dozvoljeno upotrebljavati crtu među njima.

343. Crtom se između dva pojma može označiti i odnos naprema ili protiv. Tada se ona od tih pojmova redovno odvaja bjelinama:

Utakmica Budućnost – Partizan završena je neriješeno. Proučavao je odnos zelenaši – bjelaši.

CRTICA

344. Crtica se ne razdvaja bjelinama (razmacima) od djelova koje povezuje.

345. Crticom se spajaju:

1. djelovi složenica koji zadržavaju sopstvena značenja i akcenat:

crno-bijela tehnika spomen-dom

radio-televizija radio-aparat

1. b. dvostruka prezimena:

Durković-Jakšić Brlić-Mažuranić Petrović-Njegoš

1. c. djelovi pojedinih fraza:

danas-śutra rekla-kazala manje-više brže-bolje hoćeš-nećeš

1. djelovi onomatopejskih izraza:

kuc-kuc tik-tak hop-cup kre-kre

1. e. slovni i brojčani dio u složenicama i izvedenicama koje su od takvih djelova sastavljene:

U Crnogorskom PEN centru objavljeno je jubilarno izdanje Gorskog vijenca povodom

150-godišnjice prvoga izdanja.

Proces ekavizacije crnogorskoga jezika 20-ih je godina XX vijeka bio naročito izražen.

346. Rastavljanje riječi na slogove označava se crticama između sastavnih djelova:

ka-bi-net pi-sa-ti

śe-đe-ti će-ra-ti

347. Crticom se obilježavaju afiksi.

1. Prefiksi se uvijek pišu s crticom na kraju: od-, za-, pri- i sl.

1. U obilježavanju sufiksa crtica se piše ispred njih: -ar, -ac i sl.

348. Pri prenošenju riječi u naredni red crtica se piše iza dijela koji ostaje u gornjem redu.

Ukoliko se prenosi složenica s crticom na mjestu đe se spajaju njeni djelovi, onda se crtica piše na kraju gornjega i na početku donjeg reda. Npr.:

349. Crtica se piše između ličnog imena i titule ili zvanja kad se mijenja samo titula ili zvanje, a ne i ime. Primjeri su navedeni u t. 42.

ZAGRADA

350. Zagradama se obilježava onaj dio riječi čijim se izostavljanjem dobija duble tni ili alternativni oblik:

počev(ši), osnov(a), crnogorskog(a), ti(je)m, mog(a) i sl.

351. Zagradama se može obilježavati i dio riječi čijim se izostavljanjem mijenja njeno značenje. Npr.:

i(li), (za)raditi, a(li), (ne)radnik, (ne)čovjek, (ne)soj i sl.

352. Pri označavanju novog poglavlja iza broja ili slova može se umjesto tačke stavljati zagrada:

1) Imenice                                    a) Književost

2) Zamjenice                                 b) Jezik

ZVJEZDICA

353. Umjesto brojčanih  oznaka  za  obilježavanje  fusnota  prilikom  davanja  dodatnih objašnjenja može se koristiti zvjezdica:

Azbučna molitva Konstantina Prezvitera*

*Konstantin Prezviter bio je savremenik Klimentov. Vatroslav Jagić ga dovodi u vezu sa širenjem ćirilice u bugarskim zemljama početkom X vijeka.

354. Zvjezdicom se u jezikoslovlju obilježava neki pretpostavljeni ili rekonstruisani oblik riječi. U tom slučaju zvjezdica se uvijek piše ispred riječi:

sunce < *slъnьce alъkati < *olk- početi < *počęti

355. Zvjezdicom se u rječnicima često obilježavaju riječi koje normativno nijesu preporučljive. Za razliku od rekonstruisanih ili pretpostavljenih riječi, ovđe se zvjezdica piše iza takvih oblika:

škatula*, pjat*, teneća*, zahod* i sl.

356. Poglavlja ili zasebne cjeline u tekstu mogu se razdvajati pomoću nekoliko vodoravno nanizanih zvjezdica.

APOSTROF

357. Apostrof se kao pravopisni znak koristi za označavanje ispuštenog glasa ili grupe glasova u riječi, uglavnom u beletrističkome stilu:

Pope Mićo, drž’ ti ovo pismo, te pročita’ da znamo što piše.

Pomoz‘ Bože, jadnijem Srbima, i ovo je neko znamenije!

Bjež’ o’tle!

358. Apostrof se ne piše:
359. iza prijedloga s: Došao je s bratom.

S njim nije lako izdržati.

1. iza krnjeg infinitiva:

Hoćah ubit jednu kukavicu, a žā mi je fišek oštetiti.

Crnu Goru pokorit ne mogu…

1. c. iza krnjeg glagolskog priloga sadašnjeg:

trčeć, plačuć, gledajuć, noseć, ćerajuć i sl.

1. u stihovima đe se sekvenca ije izgovora kao je radi dužine stiha (u takvim slučajevima pravopisno je preporučljivo pisati ije iako se izgovara je):

Vrijeme zemno i sudbina ljudska, dva obraza najviše ludosti…

Zaplakala stara majka Džaferbegova, Džafer-beže, ludo dijete, što mi dovede…

1. umjesto asimilovanoga vokala:

Sto putah sam ovđena śedio

i grijā se mirno sprama sunca; a pod sobom munje i gromove gledā, slušā đeno cijepaju;

gledā jekom grada stravičnoga

đe s’ poda mnom jalove oblaci… Momci divni, isto kā zvijezde…

Ovakvi vokali, kao što se vidi u primjerima, najčešće se obilježavaju znakom za dužinu.

359. Ukoliko se u oznaci za kalendarsku godinu, koja se iskazuje brojčano, izostave prve dvije cifre, umjesto njih se piše apostrof:

Podgorica je stradala u užasnom bombardovanju ’44. godine. Rođen je ’39. godine u Pljevljima.

Ukoliko se ispred takve oznake za godinu nalazi neki drugi pravopisni znak, onda se apostrof ne piše. Tako se najčešće obilježavaju školske godine. Upor.:

Završio je gimnaziju školske 1963/64. godine.

ZNAK JEDNAKOSTI

360. Znak jednakosti stavlja se između riječi ili izraza koji imaju isto značenje:

šija = vrat

pirun = viljuška

s njim = sa njim

361. Znak jednakosti koristi se i u matematici:

10 + 10 = 20

Napomena: Znak jednakosti odvaja se bjelinama s obje strane.

ZNAKOVI PORIJEKLA

362. Znakovi porijekla su > i <. Prvi (>) označava da je riječ s njegove desne strane potekla od riječi s lijeve strane. Takav znak čita se kao dalo je. Drugi (<) označava da riječ s lijeve strane potiče od riječi s desne strane ovoga znaka. Takav znak čita se kao potiče od. Upor.:

reka < rekao

*desętь > deset

Napomena:  U  matematici se  upotrebljavaju  isti  takvi  znakovi,  ali  s  drugačijim značenjem i izgovaraju se kao manje (<) i veće (>). Upor.:

4 < 5 (4 je manje od 5)

10 > 9 (deset je veće od devet)

AKCENTI I ZNAK ZA DUŽINU

363. Akcenti se pišu iznad naglašenih vokala. Akcenti se bilježe u stručnim tekstovima i rječnicima, a u ostalim tekstovima samo u slučaju kad bi bez označavanja akcenta bilo nejasno značenje riječi (npr. slučajevi homonimije).

Crnogorski standardni jezik ima četiri akcenta (dva silazna i dva uzlazna) i nenaglašene dužine. Sva četiri akcenta i nenaglašene dužine imaju svoje znakove:

– kratkosilazni:               śȅdnica, pȁs, grȁd

– dugosilazni:                 pâs, grâd, nôs

– kratkouzlazni:              slobòda, òtac, žìvot

– dugouzlazni:                znánje, národ, gláva

– dužina:                         kâžē, ȍblīkā, ònāj

364. Oznaka za dužinu se, osim u jezikoslovnim djelima, nerijetko stavlja i u beletrističkim i drugim tekstovima kad je potrebno ukazati na razliku između oblika genitiva množine i genitiva jednine. Npr.:

Nema seljakā. – Nema seljaka.

Ni danā nema više. – Ni dana nema više.

KOSA CRTA

365. Kosa crta piše se između riječi i izraza sinonimnog značenja i izgovara se kao odnosno.

Upor.:

Dukljani/Zećani/Crnogorci su drevni narod koji je stvarao Duklju/Zetu/Crnu Goru. Turcizmi/orijentalizmi prisutni su i u Njegoševu jeziku.

366. Kosom crtom mogu se obilježavati i razlomci. Upor.:

1/3, 5/6, 3/2, 2/3

367. U označavanju godina ili razdoblja kosa crta se piše između brojeva ili riječi kojima se obilježavaju dva uzastopna perioda:

Za početak prihvatanja Vukove jezičke reforme u Crnoj Gori uzima se školska 1863/64. godina.

Crnogorska književnost XVIII/XIX vijeka. Konačili su u noći 24/25. decembra. Tuđemilska bitka 1042/43. godine

Rok završetka radova je jun/jul 2009. godine.

368. Kosa crta piše se da označi odnos između dviju mjernih jedinica i čita se kao na:

Pri brzini od 150 km/h nije lako kontrolisati vozilo. Śever je duvao brzinom od 100 m/s.

369. U određivanju adrese stanovanja kosa crta piše se između kućnog broja i sprata na kojem se nalazi stan. Broj sprata tada se redovno obilježava rimskim ciframa:

Ulica crnogorskih serdara 5/IV Trg Božane Vučinić 23/II

370. Kosa crta u telefonskim brojevima piše se između pozivnoga broja grada ili države i telefonskog broja:

020/232-498

041/232-509

Napomena: U svim navedenim slučajevima kosa crta uvijek se piše uz riječi ili brojeve  uz  koje  stoji;  nikad  se  ne  odvaja  bjelinama,  odnosno  razmacima  u štampanom tekstu.

PARAGRAF

371. Pravopisni znak za paragraf upotrebljava se da zamijeni riječ tačka, član ili paragraf:

U §3. Pravopisa crnogorskoga jezika Vojislava P. Nikčevića stoji: „Jezik crnogorski se piše dvama ravnopravnijem pismima: abecedom (latinicom) i azbukom (ćirilicom).“